AKTIVNOSTI I PROJEKTI DRUŠTVO HISTORIJA

VIDIMO SE OPET U NEZUKU

Written by nihad

VIDIMO SE OPET U NEZUKU

Već treću godinu zaredom članovi i prijatelji Fondacije „ALAST“ iz Zenice prisutni su na „Maršu mira Nezuk – Potočari“. Devetočlana ekipa krenula je ujutro u 4:30 sati – 08.07.2017.godine – iz Zenice ka Nezuku u općini Kalesija, gdje se pridružila skupini od više hiljada učesnika pješačkog pohoda Nezuk – Potočari.

Nezuk pred polazak ka Potočarima

 

I ove godine kao i prethodnih godina cijelom trasom puta dugog preko 80 kilometara pratio nas je snažan osjećaj bola dok smo gazili zemljom čija je gotovo svaka stopa natopljena krvlju i znojem njenih najboljih sinova i kćeri.

„Marš mira“ je škola, učilište kroz koji svaki Bošnjak mora proći bar jednom u životu. U toj školi nema zidova, nema prozora, nema ni vrata, ni krova, ni klupa. Nema tu ni stolica, ni krede, ni table. U toj školi dugoj stotinjak kilometara si Ti kao persona i Ti kao dio kolektiviteta nad kojim je počinjen genocid. Naravno u toj školi pohađa se čas historije a preživjeli učesnici „Marša smrti – juli 1995“ jedini su predavači i autentični tumači historije i događaja koji su se događali po šumama i poljanama od Potočara pa sve do Nezuka. To je čas koji mora proći svaki dobronajmeran, slobodouman i čestit čovjek i predmet koji mora položiti svaki Bošnjak. Ne polože li Bošnjaci ovaj ispit personalne savjesti i kolektivne zrelosti, ponavljanje historije bi ih moglo skupo koštati.

Odmor uz kahvu i čaj koji su pripremili mještani sela Križevljani

Idući prašnjavim putem posljednje dionice trodnevnog marša, brišem znoj sa čela, naslanjam se na štaku i štap i koračam korak po korak. Gledam gdje da nađem hlad i sklonem se sa vreline julskog sunca i popijem koji gutljaj vode. Tako umornog obuzeše me misli:

– Možda mi je ovo posljednji Marš mira!? – razmišljao sam i gledao u umotano koljeno.

– Da li ću moći i sljedeće godine prepješačiti Marš mira? Da li će koljeno izdržati?

-Pa dobro ovo mi je bio treći Marš mira, pa i ne mora se svake godine dolaziti? – Tješio sam samog sebe dok me je u prsima nešto snažno pritiskao a u grlu zastala pljuvačka koju nisam nikako mogao progutati. Popio sam par gutljaja vode, udahnio duboko i zajedno sa svojom kćerkom, najboljim pratiocem i pomagačem na putu, nastavio put ka Potočarima.

Bol i tuga se povećavaju sa svakim novim korakom a kulminiraju na danu ukopa posmrtnih ostataka šehida Srebreničke golgote, onoga trena kada pogled padne na hiljade bijelih nišana čiji vrisak odzvanja tišinom koja se nadvija nad šehidskim mezarjem, i kada padne na desetine zelenih tabuta koji se spuštaju u zemlju utihnulu od tajni i neispričanih priča i sudbina, tražeći tako smiraj za vlastite duše i duše svojih najmilijih, uplakanih majki i sestara.

Kada sam okrenut ka kibli stao da klanjam džennazu namaz, nestalo je u trenu boli u koljenima i tabanima, nestalo je i dileme. Jako dobro sam tada znao i u sebi tiho ponavljao:

VIDIMO SE OPET U NEZUKU NA PUTU KA POTOČARIMA – INŠAALLAH.

Ujutro 11. jula pred polazak iz kampa gdje smo noćili

 

Nihad Čamdžić

About the author

nihad