ODGOJ I OBRAZOVANJE

Šejh Išrak

Written by nihad

OBRAZOVANJE I ODGOJ

Iako je Šejh Išrak filozof, u svojim djelima je iznio i vrijedne misli o obrazovanju i odgoju, te o filozofiji obrazovanja i odgoja. On je u vezi sa temama obrazovanja i odgoja, a to su čovjek, njegove egzistencijalne dimenzije, njegove sklonosti, potrebe, savršenstvo, također i o vrstama njegovih spoznaja, o njegovom moralu te ponašanju iznio skladne i utemeljene stavove koje smo predstavili u prethodnom poglavlju. On na polju obrazovanja i odgoja nema zasebno djelo koje bi bilo pisano pedagoškom metodom, ali ipak stavove koje je iznio o načinu duhovnog putovanja u duhovnom životu možemo prirediti tako da ih predstavimo pod naslovima ciljevi, načela i metode odgoja.

Ciljevi obrazovanja i odgoja

Šejh Išrak u svojim djelima je nastojao ciljeve filozofije, gnoze i vjere na polju odgoja čovjeka približiti jedne drugima i objelodaniti usklađenost uma, vjere i gnoze. On se manje zanimao za ciljeve ponašanja, a više je obraćao pažnju na krajnje (gai) i posredne (vasitai) ciljeve. Naravno da se svi ovi ciljevi ne nalaze na jednom stepenu. Zapravo, neki od njih, poput Božije blizine, nalaze se iznad drugih ciljeva, dok drugi ciljevi predstavljaju preduvjete. Neki ciljevi koje Šejh Šihabuddin spominje u vezi sa obrazovanjem i odgojem vezani su za odnos čovjeka sa Bogom, neki su vezani za odnos čovjeka sa sobom, a neki za odnos sa drugim ljudima. Svi se mogu navesti sljedećim redoslijedom:

  1. Božija blizina: najviši cilj obrazovanja i odgoja je bliskost Apsolutnom savršenstvu. Ova bliskost nije vremenska, prostorna ni materijalna, već je ona egzistencijalna, duhovna i prisutna. U mjeri u kojoj čovjek posredstvom znanja iz duhovnog osvjedočenja spozna Božije Veličanstvo, Njegova imena i atribute te također osjeća svoju nemoć i malenkost, u toj mjeri je postigao postaju bliskosti. Bliskost, koja je svrha odgoja, obiluje stepenima koji sežu do beskonačnosti i čovjek može stići do postaje na kojoj se osim prisutnosti i božanskog svjetla ništa drugo ne nalazi i osim Boga ništa drugo ne poznaje.
  2. robovanje: robovanje je da čovjek zna da je sve što ima od Boga i da Boga smatra svojim Gospodarom, Upraviteljem i Posjednikom svoje volje, te da se u svim radnjama svog života vraća od egoizma ka robovanju, da izvršava Božija naređenja i napušta Njegove zabrane. Svakako, ovaj cilj, kada se uporedi sa prethodnim, jeste posredni cilj. Inače, čovjek putem robovanja stiže do postaje Božije blizine.
  3. duhovno osvjedočenje: čovjek u odgoju svoje duše postiže stepen gdje ga obasjavaju božanske svjetlosti, a ova svjetla igraju glavnu ulogu u njegovom usavršavanju. Riječima Šejha Išraka, ona su “eliksir znanja i moći”. Čovjek posredstvom njih može postići spoznaje za koje prije toga nije znao i može raspolagati svijetom postojanja. Duhovni putnici početnici koriste se svjetlom koje svojim sjajem zasljepljuje i kratko traje (nur hatif), oni na srednjim stepenima imaju poprilično postojano svjetlo (nur sabit), dok su oni koji su izabrani duhovni putnici sa postojanim i jakim svjetlom (nur tamis). Treća skupina raspolaže moću koja omogućava da im duše napuste tijela.
  4. čišćenje nutrine: u ciljeve odgoja čovjeka spada i otklanjanje zastora, čišćenje duše od prljavština i hrđe te oslobađanje čovjeka od samoga sebe, od materijalnih ovisnosti i tmina.
  5. jačanje misli: njegovanje misli također je jedan od ciljeva odgoja. Dva su razloga što Šejh Išrak ostvarivanje ovog cilja smatra neophodnim: prvo je to što uvjet čovjekovog spoznavanja svijeta postojanja i cilj spekulativne spoznaje jeste ostvarenje svih spoznaja u razumnoj duši i postajanje čovjeka umnim svijetom sličnim objektivnom svijetu, a drugo to što poimanje njegove iluminacijske mudrosti (hikmeti išraki) zahtijeva jake misli, stvaralačko promišljanje i ovladavanje peripatetičkom mudrošću.
  6. umjerenost u moralnim svojstvima: i umjerenost u praktičnom razumu predstavlja važan odgojni cilj za čovjeka. Šejh Išrak kaže: “Čovjekove osobine, njegovo ponašanje i njegove vanjske i unutrašnje moći mogu biti pogođeni jednom od dviju krajnosti. Čovjek mora poznavati umjerenost i dvije strane njihovih krajnosti (krajnosti vezanih za osobine, ponašanje te unutrašnje i vanjske moći) te se mora očuvati od pretjerivanja i uskraćivanja zato što je i pretjerivanje i uskraćivanje pokuđeno, a umjerenost pohvalna. Savršenstvo moći strasti je čednost, što predstavlja umjerenost u ovoj moći, a razuzdanost i ugašenost strasti su njene dvije krajnosti. Savršenstvo moći srdžbe, dakle njena umjerenost, jeste hrabrost, a njene dvije krajnosti su luda hrabrost i kukavičluk. Sredina i umjerenost praktičnog razuma je mudrost, a ona je umjerenost između bedastoće i neumjesnog i neodgovarajućeg upotrebljavanja misli. Sada, ukoliko sve ove tri spomenute moći budu na liniji umjerenosti, stiče se pravednost, što predstavlja stanje umjerenosti svih moći i njihovo savršenstvo.”

Načela obrazovanja i odgoja

Ovdje se pod načelom podrazumijeva općenito pravilo za odgoj čovjeka, koje proizlazi iz spoznaje zbilje čovjeka i njegovih egzistencijalnih dimenzija. Drugim riječima, načela se sastoje od “mora se”, što proizlazi iz osnova konstrukcije čovjeka, a te osnove su naši vodiči u odgojnoj politici. Kako smo to već spomenuli, Šejh Išrak u svojim djelima ne govori o načelima obrazovanja i odgoja, no na nekim mjestima, prilikom iznošenja općenitih odgojnih pravila, upotrijebio je izraz “načelo” (asl) ili “ono je od važnih stvari” (innehu mine-l-muhimmat) , što ukazuje na općenitost i važnost ovih pravila, tako da naredne stavke možemo predstaviti kao “načela odgoja kod Šejha Išraka:

  1. bježanje od nemara (gaflet): prvi korak duhovnog odgoja je budnost (jakza) i po Šejhovom vjerovanju misija svih nauka je buđenje čovjeka i otklanjanje nemara i neobaviještenosti od njega. Kako nemarna osoba, koja je neobaviještena o svojim duhovnim bolestima i slabostima, može pristupiti odgoju i ispravljanju sebe? Čovjek se spašava nemara onda kada spozna da je Ovaj svijet taman i mjesto prolaza, a da se njegova stvarna domovina i izvor svjetlosti nalazi na nekom drugom mjestu. Kada ovo spozna, onda miran i oslanjajući se na Boga kreće ka svojoj stvarnoj domovini. Otuda, bilo koja odgojna metoda u kojoj se ne obraća pažnja na načelo bježanja od nemara i koja čovjeka čini nemarnim – osuđena je na propast.
  2. strpljenje: postojanost i kontinuitet u djelima unatoč svim preprekama i problemima koji stoje pred čovjekom jedno je od važnih načela odgoja. Onaj ko želi sebe odgojiti ne boji se ni jedne prepreke ni problema. On podnošenjem nedaća i suprotstavljajući se poteškoćama svom duhovnom putovanju daruje kontinuitet.
  3. plemenitost duše: čovjek je biće koje je Božiji izabranik i na sebi nosi odjeću božanske plemenitosti. On u toku svoga života mora cijeniti i čuvati svoju plemenitost i udaljavati se od svega što je krnji. Vjernost, pravednost, požrtvovanost u korist drugih i slično uzrokuju opstojnost i uzdizanje ove plemenitosti, dok odanost Ovome svijetu, umišljenost, poniženost i zarobljeništvo u kandžama strasti i srdžbe uzrokuju nestanak ove plemenitosti.
  4. samospoznaja: čovjek nije od gline. On je dragulj bolji od obaju svjetova i plamen melekutski, koji nekad ni sam ne zna šta je. Nekada govori: Ja sam ovo tijelo, a kada se malo pročisti, u njemu se pojavi sumnja da li je on zaista ovo tijelo ili je nešto drugo. Šejh Išrak u vezi s ovim prenosi od jednog starca koji je bio duhovni putnik sljedeće riječi: „U snu sam vidio neku osobu, lijepu osobu kakvu nisam nikada ni vidio ni čuo. Kada sam u nju pogledao, pao sam u nesvijest zbog ljepote njenog lica. Ispustih krik. Rekoh: ‘Ne dao Bog da iznenada ode, a da ja ostanem žaliti za njom.’ Skočih i uhvatih je za oba uha i objesih se za nju, a kada sam se probudio, vidio sam da svojim rukama držim svoja dva uha. Nakon toga rekoh: ‘Ah, ko li je bio taj?’ Pogledah prema svome tijelu i rekoh: ‘Ovo je moj zastor.’“ Prema vjerovanju Šejha Išraka, čovjek bez promišljanja o sebi i spoznaje sebe samog ne može imati uspjeha u samoodgajanju. Šejh ističe: “Ako se osvijestiš, promisliš odakle dolaziš i gdje ćeš ići i ako zbilja budeš dozivao Boga, naći ćeš sebe.”

Budući da je spoznaja Istine obavezna, a spoznaja Istine je uvjetovana spoznajom duše, iz toga proizlazi da je spoznaja duše obavezna.

Odgojne metode

Metode posredstvom kojih možemo načela odgoja zaogrnuti odjećom prakse i čijom upotrebom možemo ostvariti ciljeve obrazovanja i odgoja mogu se naći na raznim mjestima u djelima Šejha Išraka, a među njih spadaju:

  1. učenje o mudrosti: mudrost je spoznaja Boga, sebe i svijeta postojanja, a učenje o ovome je neophodno i učinkovito za prelazak teškog puta odgoja. Mudrost je preduvjet čistoće uma i povod duhovnog poimanja i duhovnog osvjedočenja.
  2. dobro djelo: dobro djelo i izbjegavanje činjenja grijeha uvjeti su upute i spoznaje. Šejh Išrak iz ajeta: One koji se budu zbog Nas borili Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti (El-‘Ankebut, 69), razumije da dobro djelo učinjeno sa iskrenošću predstavlja uvjet za otvaranje puteva upute. A oslanjajući se na Poslanikov, s.a.v.a., hadis: “Onome ko bude iskren četrdeset dana radi Allaha, poteći će vrela mudrosti iz njegovog srca na njegov jezik”, on smatra da će činjenje dobrih djela sa iskrenošću četrdeset dana prouzrokovati da vrela mudrosti iz srca takve osobe poteknu na njen jezik. Prva i posljednja preporuka Šejha Išraka je dobro djelo i bogobojaznost.
  3. duhovno vježbanje: duhovno vježbanje je odvojenost čovjeka od sebe, Ovog svijeta i ovosvjetskih ovisnosti, borba protiv prepreka i zastora, navikavanje na malo jela, malo pričanja, malo spavanja, iskreno robovanje Bogu i nemanje straha od poteškoća na putu obavljanja svojih dužnosti. Šejh duhovno vježbanje smatra uticajnim činiocem u sticanju spoznaje i ističe: “Mnoge spoznaje nisam stekao mislima i dokazivanjem; zapravo, njihov izvor je bilo duhovno vježbanje.”
  4. mišljenje: stalno promišljanje o svijetu stvaranja, Božijim blagodatima i o skladu i poretku koji vlada svijetom postojanja je učinkovit činilac u odgoju čovjeka. Ne samo da je umni razvoj uvjetovan stalnim mišljenjem, nego i suptilnost i čistoća duše ovise o suptilnosti misli.
  5. molitva i skrušenost: Šejh Šihabuddin molitvu i skrušenost smatra veoma korisnim za duhovni odgoj čovjeka, smatra ih činiocima duhovnog poimanja zbilja i spoznaja, te također smatra da su moljenje i skrušenost u moljenju neophodni za ljubav prema Bogu. On vjeruje da što je čovjekova spoznaja veća i što je savršeniji, toliko je veće i njegovo robovanje, osjećaj potrebe i skrušenost pred Bogom.
  6. učenje Kur’ana: Kur’an je Božije odgojno sredstvo i stalno učenje Kur’ana je jedan od važnih činilaca u obrazovanju i odgoju čovjeka, naravno, pod uvjetom da čovjek prilikom učenja bude raspoložen, radostan i daleko od umora i lijenosti te da ga uči kao da je spušten samo za njega.

BIBLIOGRAFIJA

  1. Ibn Sina Husejn ibn ‘Abdullah: El-Išarat ve-t-tenbihat, uz komentar Hadže Nasiruddina Tusija te komentar na ovaj komentar od strane Kutbuddina Razija, Hajdari, Teheran, 1377. g. po H.
  2. Ibn Sina Husejn ibn ‘Abdullah: Eš-Šifa’: Ilahijjat, sa komentarima Sadru-l-Mute’ellihin Širazija na marginama ovog djela, Bidar, Kom [Bez godine izdanja].
  3. Ibn Sina Husejn ibn ‘Abdullah: Eš-Šifa’: Tabi‘ijjat, Biblioteka Ajatullah Mer‘aši, Kom, 1406. g. po H.
  4. Ibn Hallikan Šemsuddin: Vefijjatu-l-a‘jan, 6 svezaka, Mektabatu-n-nihdati-l-misrijje, Kairo [Bez godine izdanja].
  5. Ibnu-l-Esir ‘Izzuddin: El-Kamil fi-t-tarih, 10 svezaka, Daru-l-kutubi-l-‘ilmijje, Beirut, 1398. g. po H.
  6. Ibn ‘Imad El-Hanbeli Ebu-l-Falah: Šezeratu-z-zeheb, 8 svezaka, Daru ihjai-t-turasi-l-‘arabi, Beirut [Bez godine izdanja].
  7. Ibn Menzur Džamaluddin: Lisanu-l-‘arab, 18 svezaka, Daru ihjai-t-turasi-l-‘arabi, Beirut, 1408. g. po H.
  8. Ibn Faris Ebu-l-Husejn: Muhimmu mekaisi-l-luga, 6 svezaka, Ad-Daru-l-islamijje, Liban, 1410. g. po H.
  9. Imam Homeini Ruhullah: Četrdeset hadisa, Merkezi Nešri Ferhengi-je Redža’, Teheran, 1371. solarna g. po H.
  10. Imam Homeini Ruhullah: Sahife-je nur, Name-je Imam be Gorbačov, 21 svezak, Sazimani medareke ferhengi-je inkilabi islami, Teheran, 1361. sol. g. po H.
  11. Imam Homeini Ruhullah: Kešfu-l-esrar, ‘Ilmijje-je islamijje, Teheran [Bez godine izdanja].
  12. Imam Homeini Ruhullah: Misbahu-l-hidaje ile-l-hilafeti ve-l-vilaje, prijevod na perzijski Sejjid Ahmed Fahri, Pejame Azadi, Teheran, 1360. sol. g. po H.
  13. Ebu Rejjan Muhammad ‘Ali: Mabani-je falsafa-je ešrak, prijevod Muhammeda ‘Alija Šejha, Univerzitet „Šehid Behešti“, Teheran, 1382. sol. g. po H.
  14. Ibrahimi Dinani Gulam Husejn: Šo‘a‘e endiše va šuhud, Hikmet, Kom.
  15. Aristotel: Knjiga o duši, prijevod ‘Alimurad Davudi, Hikmet, Teheran, 1366. sol. g. po H.
  16. Platon: Dore-je asare Eflatun, prijevod Muhammeda Husejna Lutfija, 4 sveska, Harazmi, Teheran, 1336. sol. g. po H.
  17. El-Fahuri Hanna, Halilu-l-Džerr: Tarihi falsafa dar džehani islami, prijevod ‘Abdu-l-Hamid Ajeti, Entešarat va amuzeše enkelabi islami, Teheran, 1367. sol. g. po H.
  18. Bakiri Husrev: Negahi dubare be tarbijjete islami, Sazimane pažuheš va barnamerizi-je amuzeši, Teheran, 1370. sol. g. po H.
  19. Beri Emil: Tarihe falsafe, prijevod ‘Alimurada Davudija, Merkeze nešre danešgahi, Teheran, 1374. sol. g. po H.
  20. Tabrizi Maksud ‘Ali: prijevod Nezhatu-l-ervah, Entešarate ‘ilmi va ferhengi, Teheran [Bez godine izdanja].
  21. Tehrani Aga Bozorg: Ez-zeri‘a, 26 svezaka, Daru-l-adva’, Beirut, 1403. g.
  22. Hadži Halifa Mustafa: Kešfu-z-zunun, Mektebetu-l-islamijje, Teheran, 1413. g.
  23. Humevi Jakut: Mu‘džemu-l-udeba’, Mektebetu-l-kiraeti ve-s-sekafe, Egipat [Bez godine izdanja].
  24. Hadže Nizamu-l-mulk, Hasan ibn ‘Ali: Sijasat name, sa ispravkama Muhammeda Kazvinija, Zavar, Teheran [Bez godine izdanja].
  25. Hansari Muhammed Bakir: Revdatu-l-džennat, Entešarate isma‘ilijan, Kom, 1356. g. po H.
  26. Hadž Sejjjid Dževadi Ehad i drugi: Dairetu-l-me‘arifi tešejju‘i, Bunjadi islami tahir, Teheran, 1366. sol. g. po H.
  27. Musahib Gulam Husejn: Dairetu-l-me‘arifi farsi, Franklin, Teheran, 1953. g.
  28. Aš-Šantenavi Ahmed i drugi (prevodioci): Dairatu-l-ma‘arifi-l-islamijje, Daru-l-ma‘rife, Beirut [Bez godine izdanja].
  29. Musavi Bedžnevardi Kazim (pod njegovim nadzorom): Dairatu-l-ma‘arif bozorge islami, Merkeze dairatu-l-ma‘arif bozorge islami, Teheran, 1369. g. po H.
  30. Ragib Ebu-l-Kasim: El-Mufredat fi garibi-l-Kur’an, El-Mektebetu-l-murtedavijje [Bez godine izdanja].
  31. Šejh Išrak Jahja ibn Habaš: Se risale, sa ispravkama i uvodom Nedžefkuli Habibi, Teheran [Bez godine izdanja].
  32. Šejh Išrak Jahja ibn Habaš: Medžmu‘a musannefat (arapski), sa ispravkama Henryja Corbina, 2 sveska, Muessese-je mutala‘at va tahkikate ferhengi, Teheran, 1372. sol. g. po H.
  33. Šejh Išrak Jahja ibn Habaš: Madžmu‘e-je musannafat (perzijski), sa ispravkama Sejjida Husejna Nasra, Moessese-je mutala‘at va tahkikate ferhengi, Teheran, 1372. sol. g. po H.
  34. Suhraverdi ‘Abdu-l-Kahir: ‘Avarifu-l-me‘arif, Daru-l-kutubi-l-‘arabi, Beirut, 1403. g. po H.
  35. Sedžadi Sejjid Dža‘fer: prijevod i komentar Hikmetu-l-išraka, Tehranski univerzitet, Teheran.
  36. Sa‘di Muslihuddin: Đulistan, sa ispravkama i uvodom Muhammeda ‘Alija Furugija, Teheranski univerzitet, Teheran.
  37. Šehruzi Šemsuddin: Šerhu hikmeti-l-išrak, sa komentarom Husejna Dijajija Turbatija, Moessese-je mutala‘at va tahkikate ferhengi, Teheran.
  38. Šehruzi Šemsuddin: Nezhatu-l-ervah ve revdatu-l-efrah, Dairatu-l-me‘arifi-l-‘usmanijje ba Hajdarabad, Indija [Bez godine izdanja].
  39. Šerif Mijan Muhammed: Tarihe falasafa dar islam, Merkeze našre danešgahi, Teheran.
  40. Šerif Kurejši Bakir: Nezame tarbijjati-je islam, Fedžr, Teheran.
  41. Sadru-l-Mute’ellihin Širazi Muhammed: El-esfaru-l-erbe‘a, Mustafavi, Kom, 1378. g.
  42. Sadru-l-Mute’ellihin Širazi Muhammed: Šarhe usule Kafi, Mahmudi, Teheran [Bez godine izdanja].
  43. Sadru-l-Mute’ellihin Širazi Muhammed: El-Mebda’ ve-l-me‘ad.
  44. Sadru-l-Mute’ellihin Širazi Muhammed: Mefatihu-l-gajb, sa komentarima na marginama Mulla ‘Alija Nurija, Vezarete ferheng va amuzeše ‘Ali, Teheran.
  45. Siddik ‘Isa: Tarihi ferhengi Iran, Teheranski univerzitet, Teheran, 1355. g.
  46. Safa Zabihullah: Tarihe adabijjat dar Iran, Teheranski univerzitet, 1363. g.
  47. Gazali Ebu Hamid Muhammed: Tehafutu-l-falasife, prijevod ‘Alija Asgara Halebija, Zavar, Teheran, 1992. g.
  48. Fahri Madžid: Sejre falsafe dar džehane islam, Merkeze nešre danešgahi, Teheran.
  49. Kutbuddin Širazi, Muhammed ibn Mes‘ud: Šerhu Hikmeti-l-išrak, Bidar, Kom [Bez godine izdanja].
  50. Henry Corbin: Tarihi falsafe islami, prijevod Sejjida Dževada Tabatabaija, Kevir, Teheran, 1373. g.
  51. Nasr Sejjid Husejn: Se hakime moselman, prijevod Ahmeda Arama, Šerketi sehami-je ketabha-je džibi, Teheran.
  52. Nasr Sejjid Husejn: Me‘arifi islami, Sazemane evkaf, broj 11, 1349.
  53. Nasr Sejjid Husejn: Mokaddeme-je Madžmu‘a-je mosannefate Šejhe Išrak, Muessese-je mutala‘at va tahkikate ferhengi, Teheran.
  54. Medžlisi Muhammed Bakir: Biharu-l-envar, 110 svezaka, Muassasatu-l-vafa’, Beirut, 1403. g. po H.
  55. Misbah Muhammed Teki: Amuzeše falsafe, Sazemane tabligate islami, Teheran, 1365. g.
  56. Misbah Muhammed Teki: Ta‘likatu ‘ala nihajeti-l-hikme, Muessesei dar rahe hakk, Kom, 1405.
  57. Mutahhari Murteza: Ta‘lim va tarbijjat dar islam, Sadra, Kom.
  58. Mutahhari Murteza: Mokaddeme-je bar džehan bini, Sadra, Kom.
  59. Mu‘in Muhammmed: Ferhengi farsi, 6 svezaka, Emir Kebir, Teheran, 1360. g.

 

 

About the author

nihad