ISLAM

SAVRŠENSTVO

Written by nihad

Savršenstvo svakog bića je u aktueliziranju potencijala koje ono ima u sebi. Drugim riječima, postizanje svrhe postojanja svakog bića predstavlja njegovo savršenstvo. Spoznajom moći i pripravnosti svakog bića može se spoznati i njegova svrha postojanja i savršenstvo. Pripravnosti svih bića nisu jednake. Pripravnosti smještene u jednom živom egzistentu razlikuju se od pripravnosti neživog egzistenta. Među živim bićima, također, razlikuje se egzistencijalno savršenstvo vegetacije od životinjskog, a i svaka životinjska vrsta ima svoje posebno savršenstvo. Sposobnosti i pripravnosti konja razlikuju se od sposobnosti i pripravnosti ptice. Konj postiže svoje savršenstvo tek kada postane lahkog koraka, brz i izdržljiv, dok ptica do svoga savršenstva stiže nekada lijepim glasom, a nekada visokim letom. Orao ima sposobnost visokog leta, a slavuj sposobnost lijepog pjevanja. Dakle, savršenstvo svakog bića može se spoznati samo posredstvom spoznaje njegovih prirodnih sposobnosti. Pripravnosti bića su dvojake: “pripravnosti koje su posebnost jedne vrste” i “pripravnosti koje su zajedničke za nekoliko vrsta”. Savršenstvo svake vrste zavisi od aktueliziranja njenih posebnih pripravnosti. U skladu s tim, za prepoznavanje čovjekovog savršenstva potrebno je u obzir uzeti njegovu posebnu pripravnost. Posebna sposobnost svake vrste postoji u svakoj jedinki te vrste.

U skladu s tim, kada kažemo posebna sposobnost, mislimo na logičku vrsnu razliku svake stvarne vrste, a ne na akcidentalne odlike koje pripadaju jedinkama. Posebna odlika čovjeka je njegova moć razuma te je njegovo savršenstvo u savršenstvu njegove moći razuma, koji se nalazi u njemu. Međutim, da li je krajnja granica moći razuma poznata čovjeku? Treba reći da je ova granica okvirno jasna, ali ne i u tančine, jer se u čovjeku krije ogroman broj pripravnosti te ni on sam ne zna do koje mjere je sposoban za usavršavanje i razvoj. Čovjek zna toliko da želi i hoće apsolutno savršenstvo, također je iskusio da je svako savršenstvo koje je dosad stekao bilo manjkavo, a on želi veće savršenstvo. Znamo da je bilo i da i danas ima savršenih ljudi koji su svoje pripravnosti aktuelizirali do najveće moguće granice savršenosti. Također znamo da ti savršeni ljudi imaju veliko znanje i najodabranija pohvalna moralna svojstva. Međutim, nikada stepen njihovog znanja niti moralni kvaliteti nama nisu shvatljivi. Prema tome, ono što učenjaci govore o savršenosti ljudi, to predstavlja samo površnu sliku savršenstva.

Moć razuma čovjeku omogućava da spozna zbilje Kreacije i da razlikuje loša od lijepih djela. Pomoću razuma čovjek shvata univerzalije i može spoznati univerzalne zbilje Svijeta te steći svijest i postići uvjerenje o Božijem postojanju i o Njegovim atributima. Filozofija i različite nauke pokazuju put usavršavanja ove pripravnosti. Ako neko znanje i uvjerenja stekne iz povjerljivih izvora, poput razuma i Objave, time će razviti ovu pripravnost i dovesti je u stanje aktueliziranja. Ako pored znanja i svoja djela upravi i uskladi sa drugim savršenstvima čovjeka, postići će uzvišenije znanje, koje je iznad teorijske filozofije i drugih znanja. Ovo uzvišenije znanje je prisutna svijest o Božijem postojanju, koje je najuzvišeniji stepen sigurnosti i uvjerenosti kada je riječ o znanju, kao i najveći stadij svijesti. (Već smo govorili o prirodnoj svijesti o Božijem postojanju posredstvom težnje ka apsolutnom savršenstvu. Prisutna svijest, koju stječe nakon usavršavanja svojih potencijala, čovjeku daje jasniju i podrobniju formu one uopćene prisutne svijesti.)

Ova prisutna spoznaja ne može se ostvariti samo izučavanjem filozofije i drugih nauka, već svoje ponašanje moramo učiniti takvim da nijedna čovjekova sposobnost nema premoć nad drugom. To znači da savršenstvo nijedne sposobnosti ne postane smetnja razvoju njegove posebne sposobnosti i da ga na taj način ne spriječi od stizanja do opširne prisutne spoznaje Boga i Njegovih atributa. Čovjeku su sve pripravnosti date na osnovi mudrosti. Nijedna pripravnost koja je njemu data nije uzaludna. Kao i ostali egzistenti, i čovjek je stvorenje Stvoritelja Koji sve zna i mudar je i u ovom stvorenom svijetu nijedna čestica nije stvorena uzalud. Poredak Svijeta je najbolji mogući poredak i svako biće ima mudru svrhu. Čovjek i sastavni dijelovi njegovog bića – sve je to stvoreno s mudrom svrhom. I sve dok se razvijaju kako bi se postigao taj cilj, nalaze se na ispravnom smjeru. S druge strane, ukoliko razvoj jednog dijela čovjekovog bića nanese štetu drugom dijelu i na taj način onemogući postizanje univerzalnog cilja čovjekovog stvaranja, to nije poželjno zato što savršenstvo svakog bića ne zavisi od savršenstva svakog pojedinačnog dijela, nego dijelovi moraju biti složeni na najbolji mogući način. Savršenstvo svakog dijela jednog složenog bića može se posmatrati na dva načina: prvi je savršenstvo tog samog dijela, a drugi je njegovo savršenstvo kao dijela jedne cjeline. Ova dva savršenstva nisu ista. Savršenstvo jednog stabla kao njega samog može biti sagledano u razvijenoj krošnji, gustom lišću i debeloj hladovini. Međutim, ukoliko razvijena krošnja i gusto lišće budu prepreka stizanju svjetlosti do biljki i cvijeća koji su izrasli pored drveta, razvijena krošnja i gusto lišće neće se smatrati poželjnim niti činiocem savršenstva tog stabla. Ovdje se savršenost drveta ogleda u tome da bude na usluzi veseloj cvjetnoj površini. Dakle, potrebno je njegovu krošnju potkresati na način da se hladovina održi u onoj mjeri koliko je potrebno. Čovjek je, također, složeno i višedimenzionalno biće. Sve dimenzije njegova bića trebaju služiti svrsi njegove egzistencije, a to je spoznaja Boga i bliskost s Bogom, Koji je aspolutno savršenstvo. Ako odgajanje jedne od spomenutih dimenzija ide do granice kada nanosi štetu krajnjem cilju, takav odgoj se ne može smatrati poželjnim odgojem niti se stanje koje nastaje kao rezultat njega može nazvati savršenstvom. Čovjekovo savršenstvo treba spoznati putem spoznavanja njegovih egzistencijalnih dimenzija.

Najizrazitija razlika koja se može uočiti u dimenzijama čovjekovog bića jeste upravo njegova složenost od tijela i duše. Tijelo čovjeku daje odlike slične životinjskim i ono slijedi prirodne zakone, dok je duša uzvišeni aspekt njegovog bića koji ga povezuje s nematerijalnim svijetom. Tijelo je instrument duše i u službi je očuvanja ovosvjetskog života. Tijelo čovjeku služi da putem njega prebrodi jednu razinu svoga života i da pomoću njega aktuelizira svoje pripravnosti. Ono čovjeku omogućuje kretanje na putu stjecanja spoznaje i postojanih svojstava potrebnih za savršenstvo i činjenje duše spremnom da primi znanje i moral. Prema tome, odgajanje tijela je srednjoročni cilj. Zdravo tijelo nije krajnji cilj, jer čovjekovo savršenstvo nije u savršenosti tijela. Zdravo tijelo je sredstvo za stizanje do savršenstva, a razvoj sredstva nije glavni cilj. Nekada je čak potrebno da se sredstva ostave postrani kako bi se stiglo do glavnog cilja.

Nekada je, također, stizanje do krajnjeg cilja uvjetovano zanemarivanjem tjelesnog zdravlja. Borac koji se bori na Božijem putu dovodi u opasnost svoje tijelo jer je u potrazi za istinskim savršenstvom. On zna da je tijelo sredstvo koje treba očuvati kako bi bilo korišteno na putu stizanja do savršenstva. Ipak, ondje gdje je moguće stići do savršenstva šehadetom i žrtvovanjem tijela ili zdravlja nema nikakvog smisla čuvati tijelo.

Moći čovjekove duše, kako je već rečeno, predstavljaju dimenzije njegovog bića i svaka od njih služi mu na putu stizanja do krajnjeg savršenstva. Djela koja proističu iz moći duše međusobno se razlikuju: neka su svjesna i voljna, neka nesvjesna i nevoljna. Moći koje su ishodište svjesnih i voljnih djela i učinaka mogu biti podvrgnute moralnom odgoju. Dakle, moguće je spoznati dobra i ispravna djela koja su vezana za njih te dušu odgojiti na takav način da uvijek čini dobra i ispravna djela. Kao što smo već kazali, moći koje etika uzima u obzir su: strasti, srdžba i razum. Ove tri moći ishodište su djela koja na različite načine uređuju odnose čovjeka sa Bogom, njim samim i okruženjem. Prema tome, ispravan odgoj ovih triju moći neophodan je preduvjet za uređenje različitih čovjekovih relacija.

Moć strasti je ishodište djela koja se čine zarad osjetilnih užitaka. A čovjek, budući da želi osjetilne užitke, čini ona djela koja osiguravaju opstanak njegovog tijela. Fizički opstanak zavisi od prehrane. Strasti, vođene nagonom za postizanje užitka unošenjem hrane i pića, potiču čovjeka i on nabavlja potrebnu hranu za opstanak tijela kako bi vegetativna duša imala na raspolaganju neophodne tvari za obradu i varenje. Strasti, isto tako vođene poticajem za doživljavanje putenog užitka, potiču čovjeka da odabere bračnog druga i da na taj način sačuva svoju vrstu. Dakle, čuvanje čovjekovog tijela i produžavanje vrste zavisi od moći strasti. Međutim, bude li čovjek išao u krajnost prilikom udovoljavanja zahtjevima ove moći i uvijek težio osjetilnim užicima, njegove druge moći će oslabiti i čovjekovo istinsko savršenstvo neće biti postignuto.

Moć srdžbe u čovjeku pobuđuje težnju za ugledom i veličinom te ga potiče da od sebe odbije i porazi neprijatelja i sve što je štetno. Ova moć čini čovjeka otpornim prema vanjskim neprijateljima i sprječava da moć strasti, koja je unutrašnji neprijatelj čovjeka, ode u krajnost i pretjerivanje.

Ako moć srdžbe pretjera u sprječavanju djelovanja moći strasti, čovjekovo tijelo bit će dovedeno u opasnost i duša neće biti u mogućnosti da obavlja svoja djela posredstvom tijela. Kao rezultat toga, istinsko čovjekovo savršenstvo neće biti postignuto.

Snaga razuma čovjeku daje sposobnost spoznaje zbilja Kreacije. Ove zbilje su teorijske ili praktične. Izvor egzistencije i zakoni koji vladaju njom te postanak i proživljenje ubrajaju se u teorijske zbilje. Dobro i loše, ispravno i neispravno u čovjekovim djelima, kao i umjerenost te zapadanje u jednu od dviju krajnosti u djelima čovjekovih moći, ubrajaju se u praktične zbilje, tj. tiču se čovjekovih djela. Spoznavajući dobra i loša djela te umjerenost moći duše snaga razuma pokazuje praktični put stizanja do savršenstva. Nakon što putevi stizanja do savršenstva postanu jasni, čovjekova prirodna težnja ka savršenstvu uzrokuje da on zakorači ovim putem i da prolazi kroz stepene savršenosti.

Čovjekova snaga razuma ispravnost i neispravnost djela raspoznaje putem njihovih rezultata. Nisu uvijek jasni rezultati djela te utjecaji koje ona imaju na različite aspekte čovjekovog bića i društva. Usljed toga, čovjek ima potrebu za Božijom uputom. Čovjek obrativši se objavi (Knjiga i Sunnet) spoznaje ispravnost i neispravnost velikog broja djela i postupajući u skladu s njima stiže do savršenstva.

 

About the author

nihad