ODGOJ I OBRAZOVANJE

OBRAZOVANJE I ODGOJ

Written by nihad

Miskevejhovo stanovište

Čovjek sa svim svojim svojstvima, moćima i moralnim osobinama predstavlja biće koje je promjenjivo i koje pod uticajem obrazovanja i odgoja može postići savršenstva spekulativnog i praktičnog razuma. Ljudi se u pogledu odgoja nalaze na različitim stepenima: neki su bliže odgoju, a neki dalje; neki su dobri, neki zli, a ostali predstavljaju sredinu između njih. Ova posljednja skupina sa aspekta prihvatanja dobrog morala i ispravnog odgoja dijeli se bezbrojne podskupine.

Ako se čovjek prepusti samome sebi i ne bude obrazovan i odgojen, razvijat će se po svom prirodnom stanju koje ima u djetinjstvu i opredijelit će se za ono što se slaže sa njegovom prirodom, tj. za srdžbu, užitke, prepuštanje strastima i druga pokuđena svojstva. Međutim, vjera sa svojim programima i naređenjima od djetinjstva i mladosti odgaja pojedince na osnovu morala i lijepog ponašanja i priprema ih za prihvatanje mudrosti, traganje za vrlinama te postizanje čovjekovog blaženstva pomoću ispravnog mišljenja i Pravog puta. U ovom poglavlju, nakon navođenja ciljeva i stepena obrazovanja i odgoja, pojasnit ćemo činioce koji utiču na to, kao što su navika i ljubav, a na kraju ćemo se osvrnuti i na društveni odgoj sa Miskevejhovog stanovišta.

Ciljevi odgoja

Cilj je nešto za čije se postizanje čovjek trudi koristeći razum i volju. Obrazovanje i odgoj čovjeka, po Miskevejhovom mišljenju, imaju različite ciljeve. Neki od njih su akcidentalni i u pogledu poželjnosti se nalaze u istom rangu, dok drugi stoje u vertikali – dolaze jedni iza drugih poput gazišta stepenica – te je bez prelaska nižih i uvodnih ciljeva nemoguće postići krajnje, gornje ciljeve. Spoznaja krajnjeg cilja od velike je važnosti jer se pravac kretanja treba urediti tako da čovjek na kraju postigne taj cilj. Spoznaju početnih i posrednih ciljeva, također i njihovu analizu, moguće je ostvariti u svjetlu krajnjeg cilja. Ustvari, krajnji cilj jeste upravo krajnji uzrok (‘illati gaji), čije predočavanje biva uzrok poticaja i kretanja na početku, a čije ostvarivanje je na kraju.

Krajnji cilj odgoja čovjeka je obraćanje pažnje na Uzvišenu Istinu i postajanje sličnim i bliskim Uzvišenoj Istini. Pod obraćanjem pažnje (tevedždžuh) misli se na čovjekovu spoznaju Izvora zbilja svijeta, spoznaju koja je sama stepenita, a najveći stepen joj je čvrsto uvjerenje (jekin). Pod sličnošću (tešebbuh) se misli na udaljenost od ružnoća – bez obzira da li su u svojstvima ili djelima – i prisvajanje ljepota, tako da čovjek liči na Boga i da postane Njegov namjesnik na Zemlji. Bliskost (tekarrub) ne ukazuje na prostornu već na duhovnu bliskost i napredovanje u nivoima egzistencije, tako da se Božija dobrota (fajd) neprestano spušta na čovjeka, da se čovjek spasi od boli i briga te postigne smirenost, postane prijatelj čistih i meleka i uđe u Božiji Džennet.  Nakon pregleda svih Miskevejhovih spisa možemo zaključiti da stavke koje slijede predstavljaju ciljeve obrazovanja i odgoja po njemu.

  1. Tjelesni odgoj

Miskevejh vjeruje u uzajamni uticaj tijela i duše. On prihvata uticaje bolesti tijela poput bolesti srca i mozga na psihu čovjeka, i obrnuto, uticaj raznih psihičkih stanja kao što su srdžba, tuga, radost i ljubav na tijelo. Zato razvoj tijela smatra važnim i vidi ga kao jedan od uvodnih ciljeva i preduvjeta za postizanje krajnjih ciljeva čovjekovog odgoja.  On, kao i Aristotel, tjelesno zdravlje smatra dijelom blaženstva pojedinca i ističe da se tjelesno zdravlje sastoji od oslobođenosti organa i udova tijela od bolesti i od toga da svaki organ dobro obavlja svoj specifični posao.

  1. Odgoj razuma

Moć umovanja je jedna od čovjeku svojstvenih osobina. Kao što smo i prije rekli, ako moć razuma bude vladala drugim čovjekovim moćima, onda će one biti uravnotežene i spašene od dviju krajnosti, a čovjek će postići savršenstvo i blaženstvo. Stoga Miskevejh razvoj razuma u čovjekovom odgoju smatra posebno važnim i uvjeren je da čovjek mora, savladavajući prirodne nauke i matematiku, svoj um pripremiti za obrazovanje o teorijskim naukama i spoznavanje nematerijalnih zbilja i Uzvišenog Boga. Podučenost znanjima, posebno argumentacijskim znanjima, jača dušu i čovjeka dovodi do pouzdane spoznaje, smirenosti i mira. U tom ozračju um postaje snažniji i sposobniji za shvatanje tačnosti i netačnosti misli i teorija.

  1. Etički odgoj

Zahvaljujući etičkom odgoju čovjek se oslobađa poroka i pokuđenih svojstava, a ukrašava vrlinama i pohvaljenim svojstvima. Vrline se ponavljanjem pohvaljenih djela postepeno ukorjenjuju u duši i postaju njena ustaljena svojstva (meleke nefsani). Nakon ovoga se počinju javljati lijepa djela kod osobe i ona se oslobađa nazadovanja i niskosti te se okreće uzdizanju. Zahvaljujući moralu moći čovjeka postaju harmonične i svaka od njih se postavi na svoje mjesto, one izvršavaju svoje poslove te na taj način i pojedinac i društvo postižu svoja savršenstva.

  1. Vjerski odgoj

Vjera čovjeka preko svojih programa koje je pripremila za njegovo tijelo i dušu upućuje ka savršenstvu i blaženstvu. Ovi programi se slažu sa razumom i u skladu su sa rezultatima misli filozofa. Poslanici, koji su donositelji ovih vjera i izlječitelji duša, oslobađaju ljude od neznanja i posredstvom vjerskih obreda potiču ih na razmišljanje, sticanje znanja i ispravnih misli te pohvalnih djela.

Postoje tri vrste ibadeta:

  1. a) tjelesne obaveze: ovdje, između ostalog, spadaju namaz, post i kretanje prema svetim mjestima s ciljem obraćanja Bogu;
  2. b) duhovne obaveze: naprimjer, ispravno vjerovanje, znanje o Božijoj jednoći i promišljanje o Božijim blagodatima i dobroti;
  3. c) društvene obaveze: poslovi koji su neophodni zbog saradnje među pojedincima u gradovima, kao što su: kupoprodaja, poljoprivreda, ženidba, borba protiv neprijatelja, odbrana časti i obraza…

 

Zahvaljujući ovim ibadetima duša i tijelo se razvijaju i uređuju se odnosi nekog pojedinca sa drugim pojedincima u društvu.

Stepeni odgoja

Čovjek je krajnji plod usavršavanja bića. Ovo usavršavanje je postepeno. Počinje od neživih bića, nakon postizanja stepena vegetacije stiže se do životinje i na kraju završava čovjekom. I prirodni razvoj čovjeka ima svoje stepene: on počinje kao embrij, prolazi kroz fazu novorođenčeta i djetinjstva, stiže do mladosti i, napokon, u srednjem dobu dostiže svoje savršenstvo. Miskevejh, onako kako vjeruje u postojanje stepena usavršavanja na putanji usavršavanja bića i prirodnog razvoja čovjeka, tako i odgoj čovjeka smatra mogućim samo kroz prolazak preko određenih etapa.

Prema Miskevejhovom vjerovanju, stepeni čovjekovog odgoja moraju biti usklađeni sa stepenima prirodnog razvoja čovjekovih moći. Kod čovjeka se prvo javlja potreba za sticanjem hrane, nakon toga moć srdžbe i na kraju poticaj ka saznavanju i spoznajama.  Pozivajući se na mišljenja grčkih filozofa poput Berisena, Miskevejh gore navedene stepene prirodnog razvoja pojašnjava na sljedeći način: Prva moć koja se javlja kod čovjeka je težnja za hranom, jer je ona izvor života. Novorođenče, bez prethodnog obrazovanja, traži majčino mlijeko i plačem obznanjuje majci tu svoju želju. Ove sklonosti imaju tendenciju razvoja i rasta i postepeno njegove sklonosti i želje počinju obuhvatati i druge poslove. Nakon toga se u njemu javlja moć imaginacije pod čijim uticajem u svome umu može oslikavati stvari i poslove i osjećati čežnju za njima. Potom se pojavljuje moć srdžbe, pa stvari koje ga uznemiravaju dijete udaljava od sebe, a ako to ne može samo uraditi, traži pomoć od svojih roditelja i ostalih. Nakon toga, kod djeteta se pojavljuje moć umovanja pomoću koje razlikuje dobro od lošeg. Ova moć ga upućuje ka dobrim stvarima. Stid je jedan od znakova pojave razuma kod djeteta jer je stid strah od činjenja ružnog djela i njegovog objelodanjenja pred drugima, a ovo je uvjetovano razlikovanjem lijepog i ružnog, dobra i zla.

Prema tome, i odgoj se mora na osnovu ovih etapa prirodnog razvoja podijeliti na tri stepena. Na prvom stepenu mora se obratiti pažnja na tjelesne aktivnosti i tjelesne moći djeteta. Ustvari, prije negoli se pozabavimo duhovnim vrlinama, znanjima i spoznajama i prije podsticanja osobe na misaone vježbe i poduku znanjima, treba podsticati na uvježbavanje tijela. Na drugom stepenu kod omladine treba jačati motivaciju za sticanjem plemenitosti i postizanjem vrlina kojima moć srdžbe priprema teren, treba ih odvraćati od druženja sa nedostojnim osobama, a podsticati ih na dobre poslove i druženje sa dobrim ljudima. Moraju se odgajati na osnovu vjerskih propisa da bi im se duše očistile od poroka i da bi se u njima osigurala sposobnost prihvatanja vrlina. Isto tako, treba ih navikavati na lijepa svojstva kao što su istinit govor, poštivanje drugih, pokornost roditeljima i odgajateljima i poštivanje društvenog edeba, a odvraćati ih od ljubavi prema imetku. Doba mladosti je doba procvata strasti i srdžbe, doba kada ovo dvoje lahko može ovladati razumom. Ovo je doba u kojem slabi vlast razuma. Najbolja doba su ona u kojima prirodne moći slabe, a uzde poslova dospiju u ruke razuma te razum ovlada drugim moćima. Na trećem stepenu mladu osobu treba podsticati na sticanje znanja i spoznaja. Posebno je treba podučiti naukama kao što su logika, prirodne nauke, matematika i metafizika.

Poštivanje stepena odgoja i njihova usklađenost sa prirodnim razvojem od velikog je značaja. Nepoštivanje ovoga ne samo da će trud uložen u odgoj učiniti neplodnim, već nekada može imati i potpuno suprotne učinke i može osobu odvesti u zalutalost i propadanje. Kao što se hrana novorođenčeta razlikuje od hrane mladića, pa davanje mesa i žitarica novorođenčetu umjesto majčinog mlijeka prouzrokuje zaustavljanje njegovog rasta i razvoja, a nekada uzrokuje i bolest i propast, tako isto nepoštivanje postepenitosti u odgoju i neusklađenost odgojnih metoda sa čovjekovim egzistencijalnim dimenzijama i njegovim raznim moćima može zadati jak udarac samom odgoju.

Navika i odgoj

Navika je stanje u duši koje se kod čovjeka pojavljuje kao posljedica ponavljanja i ustaljenosti nekog svojstva ili čina. Djela i osjetilne ili umske slike na početku su duši strani i kao takvi se nazivaju “stanje” (hal). Nakon nekog vremena duša se pod uticajem ponavljanja i njihova ustaljivanja povezuje s njima, te se ona se smjeste u riznici duše, duša se s njima zbliži i tada se nazivaju “navika” (‘adet). A kada se navika u potpunosti ustali u duši i sjedini sa njom, naziva se ustaljenom navikom u duši (meleke ili sadžijja).

Dakle, ponavljanje i ustaljenost djela utiče na čovjekovu dušu i proizvodi sebi odgovarajuća svojstva u duši čovjeka, do te mjere da radnja koja je nekada bila povod ispoljavanja srdžbe, gnušanja, straha ili uznemirenosti pod uticajem ustaljenosti, ponavljanja i navikavanja duše na nju kod pojedinca više ne proizvodi takva stanja, već nekada čak proizvodi prisnost i ljubav. Kao što znamo, obični ljudi se gnušaju i plaše gledanja otvorenih rana, dok hirurg bez imalo gnušanja i straha pregleda i operira te rane. Zbog toga je osobu koja je četrdeset godina svaki dan jednom imala temperaturu, zbog dugotrajne bliskosti s tom bolešću, kada je iznenada ozdravila od nje, obuzeo strah i uznemirenost, kao da je napustilo nešto što se sjedinilo s njenom dušom.

Stoga u usvajanju znanja ponavljanje gradiva i stalna pažnja igraju veoma važnu ulogu. U svrhu prisvajanja lijepog morala i lijepih svojstava moraju se konstantno ponavljati djela koja odgovaraju željenom svojstvu, da bi postepeno taj moral u duši prešao iz stanja u naviku i na kraju se pretvorio u ustaljeno svojstvo duše i ukorijenio u njoj. Primjera radi, osoba koja se želi ukrasiti vrlinom hrabrosti mora ustrajati u poteškoćama i opasnosti te činjenjem hrabrih djela, strpljivošću i podnošenjem osloboditi se neumjesnog straha.

Navodeći svoje lično iskustvo u vezi sa ovim pitanjem, Miskevejh se osvrće na ranija doba svoga života, kada su mu strasti i užici bili prešli u naviku, ali je upornom i neprekidnom borbom uspio postepeno svoju dušu očistiti od poroka i ukrasiti je vrlinama.

On upozorava da se osoba mora udaljavati od ružnih djela i misli budući da se duša postepeno zbližava s njima. Pokuđena djela, svojstva i vjerovanja postaju navike i ustaljena svojstva u duši, što na kraju čovjeka baca u provaliju zalutalosti, jer je čišćenje duše od ovih prljavština i ukrašavanje lijepim navikama veoma težak posao. Upravo zato, dok poroci još nisu postali ustaljena svojstva duše, vrline se moraju putem ponavljanja i činjenja lijepih djela, uz podučavanje o pohvalnim znanjima, ukorijeniti u duši.

Budemo li poricali odgojnu ulogu navika, nećemo moći opravdavati odgoj omladine i privikavanje djece na lijepa djela i lijepe navike. Kada djecu i omladinu podstičemo na činjenje pohvalnih djela, postepenim izvršavanjem tih djela u njihovim dušama se pojavljuje postojanost koja se naziva “navika”, čija kontinuiranost uzrokuje da to djelo postane ustaljeno svojstvo duše koje se više ne može tek tako odvojiti od nje. Na isti način učvršćuju se i pokuđene navike i loš moral kod djece.

Društveni odgoj

Čovjek ni sa materijalnog ni sa duhovnog aspekta bez saradnje sa drugim ljudima u društvu ne može postići željena savršenstva. Ispunjavanje tjelesnih potreba bez pomoći drugih teško je, a nekada i praktično neizvodivo. Također, nije moguće sticanje vrlina i pohvalnog morala bez prisustva u društvu. Hrabrost, čednost, pravednost, darežljivost, samoodricanje u korist drugih i mnoge druge vrline cvatu u društvu kroz razne vidove razmjena, druženja i uspostavljanja veza sa drugima. Iz tog razloga društvenost, pripremljenost za prisustvo u društvu i veze sa svojim istovrsnicima predstavljaju pitanja koja su privukla pažnju Miskevejha. On u vezi s društvenim odgojem djece, te poučavanjem o pravilima lijepog ophođenja sa drugima i ispravnim metodama uspostavljanja kontakata sa njima savjetuje da dijete i adolescent u ophođenju sa svojim vršnjacima ne smiju biti zavidni, ne smiju lagati, iznevjeravati ili potkradati jedni druge. Roditelji i učitelji moraju svoju djecu i učenike podučiti načinima ispravnog objedovanja, oblačenja, govora, sjedenja i ustajanja, moraju ih privikavati na poštivanje prava drugih, ukazivanje poštovanja prema starijima, druženje sa dobrima te služenju i pomaganju ljudima općenito.

Miskevejh, oslanjajući se na vjerski i moralni adab te na svoje iskustvo, iznosi neke savjete na koje ćemo se kratko osvrnuti:

  1. pravednost: pravednost i udaljenost od nasilja, a posebno društvena pravda, od ogromnog je značaja. Miskevejh poziva na pravednost u odnosima čovjeka sa Bogom, sa ljudima i sa umrlima. Pravednost u odnosu čovjeka sa Bogom jeste zahvalnost, pokornost i ibadet. Pravednost u vezi s ljudima je ispunjavanje njihovih prava, vraćanje njihovih zaloga, poštivanje pravičnosti u kupoprodaji, u davanju i uzimanju, činjenje dobra kao odgovor na učinjeno dobro, a pravednost u vezi sa umrlima je ispunjavanje njihovih oporuka, vraćanje njihovih dugova i poštivanje njihovih prava.

Na prvom stepenu pravednost mora ovladati čovjekovom dušom. Sprečavanjem drugih moći da odlaze u krajnosti i dominacijom moći razuma čovjekova duša biva sređena i tek onda pravednost može ovladati u odnosima pojedinca i porodice, rodbine i drugih članova društva, a nakon toga može se provoditi čak i u vezi sa životinjama. Najgori čovjek je onaj koji čini nasilje prema sebi, pa zatim prema drugim ljudima, a onda i prema životinjama.  Plodovi pravednosti bili bi pojava i razvoj ljubavi, jedinstvo i prisnost među članovima društva, izgradnja gradova te poboljšanje odnosa, poslova i običaja.

  1. vjerski adab: izvršavanje ibadeta i vjerskih adaba, posebno namaza u džematu i hadža, veoma je učinkovito u društvenom odgoju pojedinca. Uspostavljanje namaza u džematu u mahali svakog dana, nekada na obuhvatniji način u vidu džuma-namaza, a nekada i na širem planu u vidu bajramskih namaza širi prisnost i bliskost u društvu i omogućava bolje upoznavanje pojedinca sa društvenim životom, njegovim neophodnostima i načinom uspostavljanja veza sa drugima. Svjetsko okupljanje, hadž, u jednom preciziranom vremenu i prostoru jača duh zajedništva, saosjećanja i saradnje među muslimanima i predstavlja najbolji primjer jedinstva i saosjećanja sa drugim članovima društva.

 

  1. dobročinstvo: Miskevejh, nakon preporuke da pojedinac treba željeti i drugima ono što želi sebi, a da ne treba željeti ni drugima ono što ne želi sebi, preporučuje dobro i dobročinstvo prema njima i potcrtava da željeti dobro drugima i dobročinstvo prema drugima privlači njihovu ljubav i čini pojedinca poštovanim u očima svih.
  2. skromnost: čovjek u društvu treba biti skroman, treba ukazivati poštovanje drugima, a suzdržavati se od zadivljenosti sobom i hvalisanja koje ne donosi ništa osim srdžbe prijatelja i zlobe neprijatelja. Ukoliko čovjek pogleda svoje mahane i nedostatke, bude svjestan da nije sve vrline okupio u sebi, već se one još u većoj mjeri nalaze kod drugih ljudi, te shvati ružnoću hvalisanja brolaznim bogatstvom, imetkom, porijeklom i rodbinskim vezama, koji su akcidentalni, oslobodit će se ovih ružnih svojstava.
  3. povjerljivost: čovjek treba u vezi sa svima, između ostalih porodicom, prijateljima i rodbinom, biti povjerljiv i izbjegavati iznevjeravanje amaneta.
  4. strpljivost: podnošenje, posebno prilikom srdžbe, još je jedna od preporuka Miskevejha zato što srdžba čovjeka potiče na činjenje nasilja drugima, čak i rodbini i prijateljima. Čovjek koji ne može kontrolirati svoju srdžbu nekada čini nasilje nad životinjama i uznemirava ih, a nekada čak i nad neživim bićima, pa odjeća i pokućstvo nisu sigurni od njega. Ovakvi ljudi stalno su tužni i neraspoloženi i brzo gube prijatelje.
  5. sustezanje od zavidnosti: zavist je porok duše pod čijim uticajem čovjek biva tužan zbog postizanja dobra i blagodati drugih, želi nestanak toga, a nekada pristupa njihovom uništavanju i skrivanju. Ovakav čovjek je tužan i zbog prijatelja i zbog neprijatelja. Tužan je zbog stizanja dobra prijateljima, tužan je i zbog nestizanja zla neprijateljima i stalno se nalazi u ovoj vatri koja prži.

Miskevejh preporučuje da svoju djecu upućujemo ka osobama koje posjeduju edeb i vrline. Budući da je većina djece sigurno zdrave prirode, ona će biti motivirana za sticanje vrlina tih osoba i trudit će se da hode putevima kojim su one hodile ne bi li postigla te iste vrline.

Načela obrazovanja i odgoja

Iz Miskevejhovih govora razumije se da vjeru i šerijat smatra mjerodavnim za prepoznavanje vrlina i primjera pravde. Djelovanje u skladu sa onim što šerijat iziskuje smatra obaveznim i ističe: “Šerijat je činilac izgradnje ličnosti djece i omladine. Privikava ih na pohvalne radnje, njihove duše čini spremnim za prihvatanje mudrosti, traganje za vrlinama i za postizanje čovjekova blaženstva putem tačnih misli i ispravnog mišljenja. Otuda je obaveza roditelja da djecu odgoje po adebu šerijata.”

Za ispravan odgoj djece predložio je načela i metode na koje se ovdje u kratkim crtama osvrćemo.

  1. Načelo postepenosti čovjekovog razvoja

Miskevejh se u raspravi o odgoju i adebu djece bavio načelom postepenosti čovjekovog razvoja i podsjetio je da odgajatelji u obrazovanju i odgoju moraju obratiti pažnju na ovaj princip i poštovati prirodni tok razvoja. Sa ovim ciljem iznio je neke činjenice i stepene :

  1. a) kod djeteta se prvo javlja sklonost ka hrani. Ovo je prvo očitovanje moći strasti i njen djelokrug se postepeno povećava;
  2. b) potom se javlja moć srdžbe, kojoj je cilj odbrana sebe svim raspoloživim sredstvima;
  3. c) nakon srdžbe dolazi do pojave moći razlikovanja i umovanja, te poticaja za razlikovanjem, a prva stvar koja se na ovom stepenu očituje jeste stid.

Nakon iznošenja prirodnog toka čovjekovog razvoja Miskevejh za svaki stepen navodi specifične adabe i metode za popravljanje i uravnoteženje djeteta.

  1. Poštivanje individualnih razlika

Miskevejh provođenje ovog načela u obrazovanju i odgoju u obrazovnim okruženjima smatra neophodnim i vjeruje da je poštivanje principa individualnih razlika pohvalno i poželjno za odgajatelje i one koji planiraju odgojne programe. On kaže: “I ti promisli o moralu djece i o njihovoj pripremljenosti za primanje odgoja ili o njihovom odbijanju toga. Iz različitosti njihovih stanja možeš spoznati različitost stepena pojedinaca i činjenicu da oni nisu na istom stepenu kada je riječ o prihvatanju moralnih vrlina.”

Na drugom mjestu nalazimo ovo njegovo kazivanje: “Treba znati činjenicu da svaki čovjek ima spremnost i da je blizak nekoj određenoj vrlini. (…) Upravo iz ovog razloga obaveza vođa (i odgajatelja) je da svakoga upućuju prema njemu svojstvenom blaženstvu. Dakle, svoje ambicije trebaju usmjeriti na dva posla: prvi je opremanje članova društva spekulativnim i misaonim znanjima, a drugi njihovo upućivanje na odabir zanata i praktičnih vještina.”

Iz ovoga uviđamo da Miskevejh obraća pažnju na obje skupine potreba društva – na praktične potrebe i zanimanja, te na misaone i kulturne potrebe – i preporučuje planiranje kako bi se moglo udovoljiti ovim potrebama.

  1. Poštivanje umjerenosti i njena uloga u procvatu moralnih vrlina

Miskevejh, kao i drugi filozofi, “vrlinu” definira kao srednji put ili umjerenost u moralnim svojstvima i sustezanje od obiju krajnosti (ifrat ve tefrit). On u vezi sa ovim pitanjem iznosi neke činjenice na koje se moramo osvrnuti:

  1. a) Miskevejh, suprotno od Ibn Sine, teoriju “vrlina kao srednja linija” smatra važećom i za spekulativni um. Primjera radi, lahkoću u obrazovanju smatra srednjom linijom između brzopletosti u učenju i tuposti, zbog koje ne bi postojala mogućnost za učenje. Mudrost smatra srednjom linijom između lukavstva, odnosno korištenja misli za ono što ne priliči, i glupavosti, koja označava nedostatnost moći razuma.
  2. b) On je podrobnije prokomentirao detalje teorije “vrlina kao srednja linija” i na probleme oko ovih pitanja ponudio opširnije odgovore nego su to učinili njegovi prethodnici Farabi i Ibn Sina.

Jedan od prigovora upućen na račun teorije “vrlina kao srednja linija” jest to što je mnogo činjenja dobra i obilno darivanje sigurno pohvalno i vrijedno, no oboje je izvan srednje linije i pravednosti te, ustvari, predstavlja jednu vrstu pretjerivanja. Miskevejh, pored toga što ovaj prigovor smatra veoma važnim na ovom polju, upušta se i u davanje odgovora. On kaže: “Odgovor na navedeni prigovor glasi: Darivanje je opreznost u pravednosti da bi se očuvalo od manjkavosti u pravednosti, a i srednja linija između pretjerivanja i uskraćivanja (ifrat ve tefrit) nije jednoobrazna u svim slučajevima, te je višak u darežljivosti – ukoliko ne prelazi u rasipništvo – bolji od manjkavosti u darežljivosti i ono (pretjerivanje u darežljivosti) je s ciljem ispunjavanja uvjeta darežljivosti i opreza u njemu. S druge strane, u slučaju čednosti spuštanje ispod srednje linije prema manjkavosti bolje je od pretjerivanja…”

Iz Miskevejhovih govora vezanih za rješavanje ovog problema možemo izdvojiti dvije tačke:

  1. U slučajevima gdje je prirodna težnja čovjeka usmjerena ka izlasku iz srednje linije vrline prema uskraćivanju, odnosno manjkavosti, višak i povećanje su bolji i poželjniji, a u slučaju usmjerenosti prirodne težnje ka pretjerivanju manjkavost je vrjednija. Prema tome, povećanje u prvom slučaju i smanjenje u drugom slučaju su jedna vrsta opreza i valjana praktična metoda za očuvanje srednje linije.
  2. Preciznije rečeno, vrlina je srednja linija, s tim da srednja linija u moralu može biti stepenita. Svakako da su njeni viši stepeni vrjedniji. Same razlike u stepenima srednje linije nisu isto što i pretjerivanje i uskraćivanje. Primjera radi, darežljivost, koja je jedan od primjera pravednosti, jeste darivanje imetka osobi koja to zaslužuje i, kako se kaže, “davanje onom ko zaslužuje prema zaslugama…” Ipak, ovo davanje je postepeno i poželjno je na ovom putu uložiti što više sredstava i ovo nije rasipništvo, odnosno trošenje imetka na pogrešnom mjestu.
  3. Načelo privikavanja djece i omladine na poteškoće

Miskevejh posebno naglašava važnost toga da dijete treba sačuvati od razmaženosti, lagodnosti i provođenja, a treba ga privikavati na poteškoće. On u vezi s ovim govori sljedeće: Vladari i velikani Irana svoju djecu i omladinu nisu odgajali u svojim kućama u lagodnosti, već su ih slali u udaljene krajeve i njihov odgoj su prepuštali ljudima koji su živjeli grubim životom i nisu bili ljudi od uživanja i provoda.

Metode odgoja

  1. Metoda umovanja i korištenja misli

Budući da je savršenstvo čovjeka uvjetovano njegovom čovječnošću, a ona počiva na njegovim specifičnim odlikama koje ne posjeduju životinje, Miskevejh vjeruje da savršenstvo čovjeka nije u srdžbi, strastima i osjetilnim užicima, nego u djelovanju na osnovu razmišljanja. On u vezi s ovim pitanjem kaže: „Činovi i moći njegove duše i čovjekova ustaljena svojstva – od kojih zavisi čovječnost i vrlina – sastoje se od voljnih djela koja se izvršavaju na osnovu umovanja i mišljenja.“  On također kaže: “Zaista, čovjekovo blaženstvo nastaje posredstvom njegovih djela dostojnih čovjeka, a takva djela nastaju na osnovu njegove moći razlikovanja i umovanja.”

Dakle, po Miskevejhovom mišljenju, čovjekovo savršenstvo i blaženstvo uvjetovani su činjenjem čovjeka dostojnih djela i to na osnovu umovanja i mišljenja.

  1. Uticaji vršnjaka

Jedna od važnih činjenica u obrazovanju i odgoju na koju je Miskevejh obratio pažnju jeste i pitanje uticaja koji na djecu vrše skupine vršnjaka i njihovo uzajamno slijeđenje. On u vezi sa ovim kazuje: „Dijete je u obrazovanju i učenju više od svega podložno uticaju svojih vršnjaka i drugova s kojima se igra i koje slijedi.“

  1. Sport i tjelesni odgoj

Miskevejh sportu i tjelesnom odgoju pridaje veliku važnost. Vježbu smatra poželjnom metodom tjelesnog razvoja, kao i razvoja i procvata uvjerenja. On kaže: „…Onda se dijete treba privikavati da kontinuirano vrši tjelesne vježbe. Vježbanje uzrokuje prirodno raspoloženje tijela, čuva zdravlje, otklanja lijenost i tupost, proizvodi veselje i čisti dušu.“

On smatra da tjelesne vježbe, također, imaju izvanredan uticaj u obrazovanju i odgoju, u pripremanju za sticanje znanja i u razvoju djeteta.

  1. Metoda ljubavi i njene faze

Metodu ljubavi Miskevejh smatra veoma učinkovitom u obrazovanju i odgoju i vjeruje da je bit društva zasnovana na ljubavi. On kaže da ukoliko u društvu bude vladala potpuna ljubav i vjernost, neće biti potrebe za utjerivanjem pravde.

Pored obraćanja pažnje na ljubav i njenu odgojnu ulogu za čovjeka, bavio se i pojašnjenjem korijena ljubavi, njenih vrsta i njenih učinaka u čovjekovom životu i odgoju, na šta ćemo ukratko ukazati.

Ljubav ima različite korijene. Miskevejh iznosi tri glavna uzroka pojave ljubavi:

  1. užitak: ljubav čiji je korijen užitak brzo nastaje i brzo nestaje zato što se užitak brzo mijenja, poput ljubavi između djece koja su vršnjaci i zajedno se igraju. Nekada se ljubav među njima u kratkom vremenu nekoliko puta pretvori u neprijateljstvo i onda nanovo nastaje ljubav.
  2. korist: ljubav čiji je korijen korist i profit nastaje sporo, a nestaje brzo, poput prijateljstva među trgovcima. Dok njihova zajednička korist to iziskuje, imaju ljubav jedan prema drugom, a u suprotnom ljubav nestaje.
  3. dobro: ljubav koja se zasnuje na dobroti brzo nastaje, ali ne nestaje brzo, već je stalna, postojana i opstojna, poput prijateljstva među dobrima koje je opstojno jer je dobro postojana i opstojna stvar.

Dakako da je nekada ljubav sastavljena od dva ili tri spomenuta korijena, a brzina nastajanja ili nestajanja zavisi od povoda zbog kojeg je nastala ta ljubav.

Miskevejh navodi stepene i vrste ljubavi:

  1. Ljubav roba prema Bogu: Ova ljubav je najuzvišenija ljubav i ona sama posjeduje stepene. Stepeni ove ljubavi zavise od stepena čovjekove spoznaje Boga i čistote njegove duše. Njen najuzvišeniji stepen je moguć samo za božanskog učenjaka.

Kada se božanska supstanca čovjeka očisti od hrđe materijalnih i prirodnih stvari i kada ga sebi ne privlače druge sklonosti i ljubavi, čovjek čezne za sebi sličnima i očima razuma osvjedočuje se u Apsolutno dobro i hita ka Njemu. Tada ga Apsolutno dobro obasjava i on postiže užitke kojim nema sličnih i u mjeri čistote duše koju je ostvario postaje blizak Bogu. U specifičnosti božanske ljubavi spada neprihvatanje manjkavosti, nepodložnost uticaju sudova ljudi i, kao takva, ona se može vidjeti samo među dobrim. Nasuprot ljubavi koja se javlja iz užitka i koristi, ova ljubav nije slučajna i brzo nestajuća zato što se javlja iz bliskosti sa Uzvišenim Bogom.

  1. Ljubav učenika prema učiteljima i odgajateljima: I ova ljubav se nalazi u vertikali božanske ljubavi zato što učitelji i odgajatelji osiguravaju uvjete potrebne pojedincu za postizanje blaženstva i vječne Božije blagodati. Ustvari, odgajatelji su naši duhovni očevi i sredstvo putem kojih se naše duše hrane i razvijaju. Sigurno, naša ljubav prema njima treba se nalaziti na većem stepenu i biti u nekoj mjeri veća od ljubavi prema roditeljima jer su roditelji samo činilac hranjenja i tjelesnog, a ne i duhovnog razvoja.
  2. Ljubav roditelja prema djeci: Roditelji svoju djecu vole jer ih vide kao svoju prirodnu kopiju i nastavljače svojih života. Ova ljubav je slična ljubavi uzroka prema njegovoj posljedici. Počinje samim nastankom djeteta i povećava se njegovim odgojem i razvojem.
  3. Ljubav djece prema roditeljima: Ova ljubav je slična ljubavi posljedice prema njenom uzroku. Djeca nakon nekog vremena svoje roditelje prepoznaju kao svoje pomoćne uzroke (‘illati i‘dadi) i prema njima gaje ljubav.
  4. Međusobna ljubav braće i sestara: Braća i sestre jedni druge vole jer su svjesni da imaju zajednički izvor nastanka i razvoja.

BIBLIOGRAFIJA

  1. a) Miskevejhov opus
  2. Tedžarubu-l-umem, istraživački rad Ebu-l-Kasima Imamija, Suruš, Teheran, 1366. g. po H.
  3. Tertibu-s-se’ade, štampano na marginama Tabarsijevog djela Mekarimu-l-ahlak, Teheran, 1314. g. po H.
  4. Tehzibu-l-ahlak ve tathiru-l-a‘rak, Bidar, Kom, 1371. g.
  5. El-hikmetu-l-halide, sa ispravkama Abdurrahmana Badavija, Teheranski univerzitet, Teheran, 1358. g.
  6. Risala fi mahijjati-l-‘adl (odgovori Miskevejha na pitanja Ebu Hajjana Tevhidija), Biblioteka Astani kudsi Radavijj, broj 137.
  7. El-fevzu-l-asgar (rukopisni primjerak), Biblioteka Astani kudsi Radavijj, broj 212.
  8. El-havamil ve-š-ševamil (sadrži Miskevejhove odgovore na pitanja Ebu Hajjana Tevhidija), Ledžnetu-t-ta’lif va-n-nešr ve-t-terdžeme, Kairo, 1370. g. po H.
  9. b) drugi izvori
  10. Ibn Ebi Asiba‘a: ‘Ujunu-l-enba’i fi tabekati-l-etibba’i, Daru-l-fikr, Beirut, 1376. g. po H.
  11. Ebu Bakri Takijjudin: Hazanetu-l-edeb ve gajetu-l-ereb, Egipat, 1403. g. po H.
  12. Amin Muhsin: A‘janu-š-ši‘a, Daru-t-ta‘arif lil-matbu‘a, Beirut.
  13. Balhi Zahiruddin: Durretu-l-ahjar ve lum‘atu-l-envar, Lahor, 1358. g. po H.
  14. Mats Adam: Temeddunu islami dar karni čeharumi hidžri, prijevod ‘Ali Reza Karagozlu, Emir Kebir, Teheran, 1362. g. po H.
  15. Tevhidi Ebu Hajjann: El-imta‘u ve-l-muanesa, Ledžnetu-t-ta’lif va-n-nešr va-t-terdžeme, Kairo.
  16. Tevhidi Ebu Hajjann: El-Mukabesat, istraživanje i komentar Hasana Sandubija, Kuvajt, 1992. g.
  17. Sa‘alebi Ebu Mansur: Tetimmetu jetimeti-d-dehr fi mehasini ehli-l-‘asr, komentar i istraživanje Mufid Muhammed Kamihah, Daru-l-kutubi-l-‘ilmijje, Beirut, 1403. g. po H.
  18. Humui Jakut ibn ‘Abdullah: Mu‘džemu-l-udeba’, Daru ihjai-t-turasi-l-‘arabi, Beirut, 1408. g. po H.
  19. Harazmi Ebu Bekr: Resail, Matba‘atu usmanijje, Egipat, 1382. g. po H.
  20. Dairetu-l-me‘arifi tešejju‘, pod nadzorom Ahmeda Hadže Sejjid Dževadija, Bunjadi islami Tahir, Teheran.
  21. De Boer: Tarihu-l-felsefeti fi-l-islam, na arapski preveo Muhammed ‘Abdulhadi Ebu Rejdah, Kairo, 1374. g. po H.
  22. Zejdan Džurdži: Adabu-l-lugati-l-‘arabijje, Egipat, 1912. g.
  23. Šehrzuri Muhammed: Nazahatu-l-ervah, Hajdarabad dakn, 1396. g. po H.
  24. Tusi Nasiruddin: Ahlake Nasiri, Harazmi, Teheran, 1360. g. po H.
  25. ‘Izzat ‘Abdul‘aziz: Ibn Miskevejh: Felsefetu-l-ahlakijjeti ve masadiruha, Egipat, 1946. g.
  26. Margilus: Dirasatun ‘ani-l-muerrihine-l-‘arab, na arapski preveo Husejn ‘Asar, Daru-s-sakafe, Beirut.
  27. Mubarak Zaki: El-ahlaku ‘inde-l-Gazali, Matba‘atu rahmanijja, Egipat.
  28. Mantiki Ebu Sulejman: Savanu-l-hikme ve selasu resail, istraživački rad Abdurrahmana Badavija, Bunjadi ferheng, Teheran, 1974. g.
  29. Musa Muhammed Jusuf: Tarihu-l-ahlak, Daru-l-kutubi-l-‘arabi, Egipat, 1373. g. po H.
  30. Ni‘mat ‘Abdullah: Felasifetu-š-ši ‘a, prijevod Sejjida Dža‘fera Gadbana, Sazimani amuzeše enkelabi islami, Teheran.
  31. Jahja ibn ‘Abd ibn Zakarijja: Tehzibu-l-ahlak, sa ispravkama i uvodom Muhammeda Damadija, Muessese mutala‘at ve tahkikate ferhenge, Teheran, 1365. g. po H.

 

 

About the author

nihad