ODGOJ I OBRAZOVANJE

OBRAZOVANJE I ODGOJ U ENCIKLOPEDIJI IKHWANU – SAFA

Written by nihad

Ikhwānu-s-safā  je djelo koje je slično enciklopediji svoje poglede je crpilo iz raznih izvora i sadržavalo je 52 poslanice.  U knjizi Tarihi falsafa dar Iran wa jihāni islāmi (str. 150.) veli da u Encyclopaedia of islam broj poslanica je navedeno kao 54. Također u istoj knjizi je zabilježeno: “Ikhwānu-s-safā osim ovih knjiga imali su i druga djela, koja nam danas nisu dostupne.”na oko 370. hidž. lun. godine pod naslovom Rasā’ili Ikhwānus s afā (Enciklopedija Braće čistoće), i nakon toga je doživjela mnoga izdanja. Također danas raspolažemo sažetkom ovih poslanica pod naslovom Velika poslanica (Risālatu-l-jāmi‘h).

EDUKACIJA I ODGOJ

Edukacija i odgoj u sferi Ikhwānovih učenja zauzimaju veoma važno mjesto, tako da su neki bili mišljenja:  …da je cilj Ikhwāna edukacija i odgoj u širem značenju, naime usavršavanje i dovođenje u aktualnost talenta i sposobnosti koji su utkani u čovjekovo biće i razvoj i usavršavanje toga je uvjet za spas i postizanje duhovne slobode. Može se reći da svako poglavlje ovog djela (Enciklopedija) podsjeća čovjeka da je on zatvoren u zatvor koji se naziva Ovaj svijet i mora ključem spoznaje otključati vrata ovog zatvora. Ikhwāni sebe smatraju nasljednicima vjerovjesnika, svoju misiju vide u liječenju duša, u edukaciji, odgoju i u upućivanju ljudi ka uzvišenim ciljevima života. Zato su edukacija i odgoj u njihovoj Enciklopediji jedna osobita tema. Međutim, oni su se ovom temom pozabavili na više mjesta, tako da dolazak do njihovih stavova zahtijeva promatranje raznih dijelova njihove Enciklopedije.  Do sada smo prenijeli mnoštvo informacija iz Ikhwānovih učenja koja se tiču osnova Ikhwānovih stavova o odgoju. Ono što smo do sada iznijeli može služiti kao potpuna skica koja predstavlja Ikhwānovu školu odgoja. Međutim, neke izjave Ikhwāna u vezi edukacije i odgoja, navedene su s ciljem naglašavanja važnosti nekih drugih pitanja. Rezultati koji proizlaze iz tih razmatranja samo donekle mogu biti potpuno jasni.

O znanju i edukaciji

Znanje je slika predmeta znanja (ma‘lūm) u duši znalca (‘ālim), a neznanje je njegova suprotnost što označava nepostojanje te slike u duši. Stjecanje slike predmeta spoznaje kod duše se odvija posredstvom sveznajuće moći (quwwa’i ‘allāmah) duše koja slike predmeta spoznaje apstrahira iz njihovih materija (hayūlā) i oslikava ih u duši. Ustvari, duša je za te slike poput prima materije (hayūlā), a te slike su za dušu poput forme (sūrat). Duša znalca (‘ālim) je aktualno sveznajuća (‘allāma’i bi-l-fi‘l), dok je duša učenika potencijalno sveznajuća (‘allāma’i bi-l-quwwa).Naime slika svakog pred meta spoznaje potencijalno je prisutna kod učenika, a kada bude podučen tome, bit će aktualno prisutna. Dakle podučavanje nečemu nije ništa drugo nego kretanje od potencijalnosti ka aktualnosti i podučavanje ukazuje na ovo kretanje dok učitelj ukazuje na put, a predmet spoznaje je traženo prema kojem se ukazuje (upućuje) učeniku. Svaka duša koja je potencijalno sveznalica nužno ima potrebu za dušom koja je aktualno sveznalica da bi je izvela iz potencijalnosti u aktualnost.  Ikhwāni ističu da definicija znanja kao “podsjećanje” pripada Platonu. Međutim, prilikom tumačenja te definicije pribjegavaju (ta’wīlu) drugačijem tumačenju i ističu stalnu čovjekovu potrebu za edukacijom i kao rezultat negiraju postojanje predznanja u čovjekovoj duši.

Rodovi  nauka

Predstavljanje i klasifikacija nauka kod muslimanskih naučnika se odvijala s ciljem upućivanja tragaoca i istraživača nauka kako bi znao šta mu je posao i šta treba istraživati i kakvu će korist steći od toga i kakve će vrline postići. Poznavanje ovih uvoda je povod za svjesno i dalekovidno pristupanje učenju bilo koje nauke, a ne na osnovu nemara i neznanja, kako to veli Fārābī:  …Treba pristupiti uspoređivanju nauka kako bi saznao koja je bolja, a koja korisnija, koja je korjenitija, pouzdanija i učinkovitija i koja je najklimavijih osnova, najneutemeljenija i najneučinkovitija.Također i Ikhwāni su predstavljanjem rodova nauka željeli postići isti ovaj cilj, kao što kazuju: želimo nabrojati rodove nauka i vrste tih rodova da bi tragaocima znanja služilo kao uputstvo koje ih vodi njihovim ciljevima i da bi im bilo vodič koji ih vodi ka njihovim željama. Jer sklonosti duša prema raznovrsnim naukama i zanatima su različiti. Također i sklonosti tijela prema hrani i piću sa raznolikim okusima, mirisima i bojama su  različiti.  Ljudske nauke imaju tri osnovna roda:

  1. a) matematičke nauke,
  2. b) šeri’atske,
  3. c) zbiljske filozofijske.

Nauke koje sačinjavaju prvi dio uglavnom su zasnovane s ciljem osiguravanja ovosvjetskih životnih uvjeta i koristi i sastoje se od devet vrsta: 1. čitanje i pisanje; 2. jezik i morfologija; 3. knjigovodstvo i ekonomija; 4. pjesništvo i prozodija; 5. proricanje; 6. magija, hemija i fizika (hayl)*; 7. govorništvo i umjetnost; 8. trgovina i poljoprivreda; 9. historija i biografija. Šeri’atske nauke su nastale s ciljem liječenje duša i traganja za Budućim svijetom i one se dijele na šest vrsta: 1. nauka o objavi; 2. egzegeza (ta’wīl); 3. predaje i historija; 4. jurisprudencija, Sunnet (tradicija) i propisi; 5. propovjedništvo, sustezanje i tasavvuf; 6. tumačenja snova.  Nauke koje se nazivaju zbiljsko-filozofijske dijele se na četiri vrste: 1. matematika obuhvata: aritmetiku, geometriju, astrologiju i muziku; 2. logičke nauke koje obuhvataju:, pjesništvo, retoriku, polemiku, argumenta i sofistiku; 3. prirodne nauke koje obuhvataju, nauku o osnovama tijela, meteorologiju, astronomiju, biologiju, mineralogiju, botaniku i zoologiju; 4. Metafizika koja obuhvata nauku o biti i atributima Uzvišenog Boga, nauku o duhovnosti, nauku o duši, politiku i eshatologiju (ma‘ād).  Na kraju treba dodati da je kod Ikhwāna najčasnije i najveličanstvenije znanje spoznaja Boga (ma‘rifatullah) i Njegovih atributa.

Zanati umijeće ( an‘at) i njegova podjela

Značenje koje mi danas razumijemo iz riječi zanat (san‘t, umijeće, izrade, tvorenje) razlikuje se od pojma na koji Ikhwāni misle. Značenja riječi “zanat” (san‘t) kod Ikhwāna ima općenitije značenje od onog kako ga mi danas razumijemo. Zanat ili umijeće (sanāyi‘) je kod autora Enciklopedije općenit pojam koji se koristi za znanstvena i praktična umijeća.  Znanstveno umijeće (sanāyi‘i-‘ilmi) obuhvata rasprave koja su poznata pod naslovom nauka i njene osnove i teme tih rasprava su duhovne supstance, naime duše Ikhwāni tvorevine (masnū‘āt) dijele na četiri: ljudske, prirodne, tvorevine duša i Božanske. Ljudske tvorevine obuhvaćaju sve oblike i nacrte koji se posredstvom čovjeka pojavljuju na prirodnim tijelima.   Prirodnim tvorevinama nazivaju oblike i forme životinja, vegetacije i minerala.   Tvorevinama duša nazivaju poretke, položaje i centre četiri elementa (vatra, zrak, voda i zemlja) također i planete.   Božanskim tvorenima nazivaju se forme koje su nematerijalne.   U ovoj raspravi se obrađuju samo ljudske tvorevine koje se dijele na znanstvene i praktične. Praktično umijeće ili zanat (san‘t ‘amali) se sastoji od izvođenja forme koja je u duši tvoritelja znalca i postavljanje te forme u materiju (hayūlā). Tvoreno (masnū‘) je stvar koja je složena od materije i forme, a vještina u zanatu ili umijeću, znači postavljanje forme u materiji i njeno upotpunjavanje i usavršavanje s ciljem korištenja u svakodnevnom životu. Teme znanstvenog umijeća su duhovne supstance.  Jedan dio čovjekovih umijeća ili zanata su po sebi i primarni ciljevi koji su se pojavili zbog neophodnosti, a jedan drugi dio su potčinjeni tom primarnom umijeću, ustvari upotpunjuju, usavršavaju, a nekada i ukrašavaju primarno umijeće.Tri zanata sačinjavaju primarni cilj čovjeka: poljoprivreda, tkanje i građevinarstvo. Drugi zanati kao što su vodeničar, pekar, šnajder, kopači i slični zanati upotpunjavaju i usavršavaju primarne zanate i umijeća.  Mišljenje Ikhwāna o edukaciji umijeća ili zanata je sljedeće: svaki učenik koji se educira o nekom zanatu ili umijeću u svojoj duši posjeduje slike svojih tvorevina i onda kada bude podučen te slike će kod njega postati aktualne.

Cilj edukacije

Svaka grana nauke udovoljava nekoj potrebi čovjeka i ostvaruje mu neku želju, ali jedna zajednička namjera je plod svih nauka i bavljenje bilo kojom naukom treba da rezultira postizanjem te namjere. Ta namjera je kretanje čovjeka prema krajnjem cilju kreacije, uljepšavanja morala i spremnost za Budući svijet. Ikhwāni drže da je cilj nauke popravljanje biti duša, uljepšavanje upotpunjavanje i usavršavanje morala, s ciljem opstanka u kući Budućeg svijeta.Ova pretpostavka nije specifičnost samo vjerskih i Božanskih nauka, već obuhvaća sve nauke. Nauke kao što su geometrija, astronomija i muzika, također imaju duhovne svrhe. Naprimjer Ikhwāni svrhu učenja geometrije vide u dušinom pronalaženju puta od čulnog ka apstraktnom, od tjelesnog ka duhovnom, iz niže razine egzistencije (materijalnost) ka najvišoj razini (nematerijalnost),a učenje astronomije vide činiocem koji čiste duše potiče uzdizanju ka nebeskim svjetovima, stupnjevima nebeskim, postajama duhovnosti, blizini meleka, uzvišenom svijetu i postizanju čistoće i Povjerljivog duha. A svrha muzike je hrabrenje melekskih duša i mislećeg čovjeka na uzdizanje ka nebeskim svjetovima, nakon što se duša odvoji od tijela.

Odgojni učinci znanja

Ikhwāni uz prenošenje predaje od Časnog Poslanika (s.a.v.a.) nabrajaju učinke i rezultate znanja, te između ostalog ukazuju na sljedeće poruke Poslanika (s.a.v.a.): znanje je uzrok strahopoštovanja, bliskosti, dokaz puta, oružje je protiv neprijatelja i ubraja se u ukrase, povod je stjecanja ugleda, svjetlost je očiju, snaga je onima koji su zauzeti bogosluženjem, znanje su ljestvice robova koji su na putu usavršavanja, također znanje je sredstvo pokornosti i bogosluženja, s njim razlikujemo dobro od lošeg i ono je predvodnik djela. Znanje svome vlasniku daruje lijepe osobine, kao što su: čast, moć, zadovoljstvo, sposobnost, ugled, bliskost, savršenstvo, velikodušnost, stid, karizma i zdravlje. Znanje čini mogućim dostizanje onosvjetskih užitka i čovjekova djela čini čistim i mudrim. Znanje je mjerilo superiornosti privrženika Budućeg svijeta nad drugima, oživljava duše iz mrtvila neznanja, budi iz sna nemarnosti i pokazuje put nebeskog carstva. Duša sa poputninom od znanja i mudrosti pristupa na put savršenstva, toliko se razvija da postaje slična Univerzalnoj duši i stiže do gornjeg svijeta,pronalazi mir i zdravlje, postaje svjetlosna i blistava. Svako znanje koje svoga posjednika ne poziva traženju Budućeg svijeta i koje mu ne pomaže u stizanju do Budućeg svijeta nesreća je koju je svezao za svoj vrat i na Sudnjem danu dokaz je na njegovu štetu. Znanje svoje dobre posljedice ne daruje svima, već neki s drveta znanja ubiru gorke plodove. Ovi gorki plodovi predstavljaju moralne osobine i svojstva koja su ustaljena u duši (malakāt) poput: oholosti, zadivljenosti sobom, hvalisavosti, svađalačke i raspravljačke raspoloženosti, ljubavi za ovosvjetskim položajima, fanatizma, neprijateljstva i gajenja zlobe prema učenim ljudima, napuštanja svoje obaveze, ljubavi prema Ovom svijetu i pohlepe.  Učenjak koji je privržen Ovom svijetu i koji je odan strastima liči na doktora koji je sam bolestan, a želi liječiti druge, a slučaj je takav da ne postoji nikakva nada u njegovo ozdravljenje. Učenjak koji se susteže od Ovog svijeta, poznaje Božiju vjeru i obaviješten je o putu Budućeg svijeta bolji je od hiljadu drugih učenjaka koji su privrženi Ovom svijetu.

Čovjek biće koje prihvata edukaciju i odgoj

S obzirom da je čovjek postao iz kombinacije uravnoteženih elemenata, tako da je krajnje umjereno biće, iz aspekta duhovnosti stvoren je takvim da mu je  omogućeno savladavanja svih nauka i spoznaja. Premda su neki glede savladavanja nekih nauka sposobniji u odnosu na druge, čak i oni čijim prirodama ne liježu neke nauke, ulaganjem truda i napora mogu savladati te nauke.Preciznost i pažnja s kojima su Ikhwāni pristupali procjenjivanju pojedinaca kandidata za članstvo u Ikhwānovoj organizaciji, proizlazila je iz uvjerenja da druženje sa nedoličnim osobama može imati loše posljedice po članove organizacije. Ovo govori o čovjekovom razumijevanju odgoja. Također i Ikhwānovo naglašavanje značaja rada na poticanju jednog broja svojih članova na propagandu i širenje njihovih misli govori o uvjerenju da je čovjek biće koje prihvaća utjecaje ili drugačije rečeno prihvaća edukaciju i odgoj.

Različitost ljudi s obzirom na sklonosti prema naukama i umijeću

Ljudi su različiti s obzirom na sklonost prema edukaciji i odgoju. Neki su motivirani dok su neki drugi nezainteresirani. Neki se napajaju putem argumentacije, a drugi na neki drugi način. Izvori različite sklonosti prema naukama i umijeću su mnogobrojni, a prema viđenju Ikhwāna ovi činioci se sastoje od: talenata, različitosti informacija i nauka, mnogovrsnosti morala i navika, različitosti priroda i vremena rođenja.Neki ljudi su spremniji u savladavanju nekog posebnog zanata, umijeća ili više njih. Njihova priroda je protkana sklonošću prema tim zanatima i umijećima, tako da ih s lahkoćom prihvaćaju. Čak se mogu naći i osobe koje neko umijeće savladavaju samo oslanjajući se na svoj urođeni talent. Kada vide rad nekog od majstora tog zanata ili umijeća sa malo promišljanja savladavaju njegovu vještinu. Međutim, drugim je potrebna dugotrajna edukacija i stalno hrabrenje, dok neki nisu u stanju savladati određeni zanat i umijeće, zato što ne odgovara njihovoj prirodi. Drugi opet nisu u stanju savladati bilo kakvog zanata; jer zanat i umijeća za čovjeka bivaju savladiva samo ako je osoba rođena u desetom znaku zodijaka određene zvijezde. Dakle kad god jedna od planeta: Mars, Venera ili Merkur budu nad njim dominirali (u vrijeme rođenja), biće sposoban za savladavanje jednog zanata. Međutim, ako se dijete rodi u znaku Sunca, Saturna, Jupitera ili Mjeseca nikada neće savladati nijednog zanata.264 Svakako ovo nesavladavanje zanata koje je posljedica dominacije određene planete, uvijek ne znači nedostatak, naprimjer ukoliko Sunce dominira nad čovjekom u desetom znaku zodijaka, on zbog veličine duše neće naučiti bilo kog zanata. Bog je za svaku od grana nauke i adaba stvorio jedan narod, i u njegovom biću je postavio ljubav prema toj nauci i omogućio mu je edukaciju i proučavanje te nauke da bi nauke i adabi opstali i očuvali se od iščezavanje.

Utjecaj okoline na ličnost i odgoj

Geografsko i društveno okruženje utječu na čovjekovu ličnost i odgoj. Geografsko okruženje je utjecajan izvor u različitosti ljudi, jer u određenim klimatskim uvjetima se više nailazi na određene naravi. Naprimjer u ljudi koji žive tropskim krajevima su flegmatični.Također i društveni aspekt ima veliku važnost, jer čovjek se nalazi pod utjecajima odnosa i ponašanja koje u svojoj okolini vidi. Glede utjecaja društva nad čovjekom, moraju se naglašavati utjecaji društvenih faktora kao što su porodica i škola, jer dijete odnose i veze ovih okruženja lakše uočava. Ikhwānova pažnja prema porodici, vjerovanjima, moralu i navikama roditelja, također, i prema bliskim osobama kao što su učitelji i prijatelji je dokaz za ovo pitanje. Ikhwāni smatraju da se čovjek mijenja pod utjecajem opetovanja kontakta sa drugima i prima utjecaje od njih. Kod djece koja su na neki način povezana sa hrabrim ljudima – bilo da su otac, majka, učitelj, odgajatelj ili drug – dolazi do razvoja ove osobine.  Ikhwāni u vezi sposobnosti učenja zanata ističu da su zanati očeva i predaka lakše savladljivi za sinove, posebno ako otac svoga sina poduči tome. Kao rezultat toga dijete će biti vičnije i temeljitije.

Valjane metode edukacije

Nemoguće je poreći princip edukacije i njenu neophodnost. Ikhwāni su mnogo puta naglasili neophodnost ovog pitanja koje je od primarnog značaja, također su se zanimali i za učitelja i odgajatelja. Oni su i za nauku i za zanat postojanje učitelja smatrali neophodnim.Dakako da su Uzvišenog Boga držali za zbiljskog učitelja, ali neovisno savladavanje nauka, bez edukacije smatrali su nemogućim. Naravno kada god neko izvana gledano bez učitelja postigne neko znanje, Ikhwāni su njegovo znanje ubrajali u znanja koja potiču iz Božanskog podučavanja i u vrstu melekskih podučavanja. Edukacija i odgoj zahtijevaju svjesnost i bistrinu. Kao primjer Ikhwānovog inteligentnog i promišljenog pristupa kojeg često naglašavaju možemo navesti uzimanje u obzir različitosti pojedinaca u edukaciji i odgoju. Smatraju da prilikom suočavanja sa različitim vrstama ljudi treba govoriti na način koji odgovora stanjima sagovornika i pristupiti pozivanju po mjeri njihovih ličnosti, misli i stavova. Upravo zbog ovog razloga spoznaja osobina različitih skupina naroda je neophodnost za posao edukacije i propagande.  I poslanici su stanje ljudi uzimali u obzir, svakoj skupini i klasi su govorili ono što su smatrali da im priliči i u čemu je njihovo dobro. Ikhwāni imajući na umu ovu činjenicu raznim skupinama ljudi su slali svoje misionare koji su dostavljali njihovu poruku. Prilikom odabira misionara za ovaj posao uzimali su u obzir posebno stanje svake skupine. Naprimjer misionari i pozivatelji koji su slani sinovima vladara, guvernerima, zastupnicima, sekretarima, ili zanatlijama, učenjacima i juristima su se međusobno razlikovali. Ikhwānova pažnja glede pitanja različitosti nije ograničena samo na društvene i klasne razlike, već su na jedan općenit način obratili pažnju i na kulturne identitete pojedinaca. Stoga u analizi govora Isaa Mesiha (a.s.) i Poslanika islama (s.a.v.a.), u obraćanju pažnje na kulturno naslijeđe sagovornika vide tajnu različitosti metoda ova dva velika poslanika (a.s.). Umove u kojima se ne nalaze poruke i učenja vide pripremnijim za odgoj i poslu edukacije i odgoja djece i omladine pridaju važnost. Jedan drugi vid različitosti za koju su se zanimali, a koja je veoma ozbiljno pitanje u procesu edukacije i odgoja, je stupnjevi razvoja spoznaje. Po njihovom uvjerenju, da bi edukacija bila korisnija i učinkovitija, treba se početi od čulno osjetilnih stvari, jer učenik lakše poima čulno osjetilne stvari. Zato savjetuju da prije logike treba izučavati geometriju, jer vježbe geometrije se mogu vidjeti na papiru, iako su njihova značenja čujna i apstraktna. Ikhwāni u nastavku istraživanja razlika među pojedincima obratili su pažnju i na različitost pojedinaca kad je u pitanju upućenost u jednu nauku. Smatraju da pripremni stupnjevi edukacije jedne nauke trebaju početi sa podučavanjem informacijama kojima će dijete pristupiti samo na način prihvaćanja i slijeđenja, da bi kasnije na višim stupnjevima pristupilo istraživanju i preciznoj provjeri tih pitanja. Ovo se ne tiče samo edukacije, već i u slučaju vjerskih uvjerenja treba započeti sa slijeđenjem i tek nakon toga radi postizanja duboko srčanog vjerovanja treba pristupiti istraživanju.

Pored ovih razlika treba paziti i na činjenicu da su neke nauke same po sebi toliko plemenite da ih svi ne mogu savladati. Dakle, stalno treba imati na umu riječi Isāa (a.s.):  “Ne dajte mudrost onima koji je nisu dostojni. Učinit ćete mu nepravdu i ne zabranjujte je onima koji su je dostojni. Učini ćete im nepravdu.” Upravo ova činjenica je poticala Ikhwāne da tajno propagiraju svoje misli. Naime, oni ovu metodu nisu izabrali zbog straha od vladara, niti zbog straha od ljudi, već su držali da njihova znanja posjeduju vrijednost po sebi tako da se u procesu edukacije i propagiranja moralo voditi računa o ovoj plemenitosti.

Stupnjevi znanja i znalaca

Kada smo već govorili o plemenitosti pojedinih nauka, vidjeli smo da Ikhwāni nauke vide u stupnjevitom poretku tako da su neke u odnosu na druge bolje i više, a ista je stvar i sa naučnicima. Najbolji naučnik u svakoj nauci je onaj koji je najstručniji u toj nauci i koji najbolje poznaje principe i ogranke te nauke. Ljudi se dijele na tri skupine: puk, elita učenjaka, koji su zreli i stručnjaci u nauci i oni koji su na srednjem stupnju i za svaku skupinu od njih postoji nauka i znanje koje je za njih dobro i neophodno, a za druge edeb. Međutim, ono što svi trebaju imati jesu vjerska znanja, vjerski edeb i djela. Prilikom odabira nauke za edukaciju trebamo prvo izabrati nauke koje su vjerski obavezne i koje su za nas neophodne. Ikhwāni u govorima u vezi različitosti stupnjeva učenjaka osvrću se i na važnost stručnosti. Sve nauke, zanati i umijeća imaju utvrđene i općeprihvaćene principe koji važe za njihove vlasnike. Ovi principi su za sve te osobe pouzdano tačni i neokrnjivi; u sporednostima imaju međusobne razlike, ali proizlaze iz različitih faktora i uzroka. Jedan od tih faktora je različitost u mjeri obaviještenosti ili u iskustvu ili ukratko rečeno u mjeri bolje upućenosti tih naučnika, što je normalna pojava. Međutim, ono što je u neslaganjima stavova bolno i neugodno, proizlazi iz neobaviještenosti i neznalačkog iznošenja stavova. Dakle, onima koji nisu upućeni u principe jedne nauke nije dopušteno da iznose stavove o pitanjima i detaljima te nauke. Drugi faktori poput različitosti stupnjeva razuma i različitosti percepcija učenjaka, također, su utjecajni u pojavi naučnih neslaganja. Važna je činjenica da Ikhwāni neslaganja u naučnim stavovima smatraju normalnim i na taj način svoje sagovornike podučavaju svojoj učenjačkoj širokogrudnosti i znalačkom promatranju stavova, no ne podnose izgubljenost učenjaka u virovima oprečnih misli. Naime, Ikhwāni smatraju mogućim očuvanje misli pojedinca od oprečnosti i drže nužnim ulaganje truda da bi se vjerovanja i djela očistili od oprečnosti.

Odnosi  učitelja i učenika i uvjeti za svakog od njih iz dolje navedenog govora možemo vidjeti koje su to osobine neophodne za učitelja:  Jedno od najvećih blaženstava čovjeka je imanje učitelja visokog nivoa, znalca, poznavoca zbilja stvari i poslova, učitelja koji ima pouzdano uvjerenje u pogledu Sudnjeg dana, znalca propisa vjere, obaviještenog o poslovima Onog svijeta, poznavaoca stanja Onog svijeta učitelja razboritog, dobre prirode, lijepog morala, bistrog, ljubitelja znanja, tražitelja istine i koji nije fanatično vezan za stavove jednog od mezhaba. Učitelji se prema svojim učenicima trebaju odnositi prijateljski i samilosno i ne trebaju biti pohlepni za naknadom koju od njih dobijaju i ne smiju im prigovarati, ne trebaju uskraćivati znanja učenicima koji to zaslužuju i trebaju se uzdržavati od prenošenja znanja onima koji ih nisu dostojni. Ikhwāni u vezi učenika ističu da tražitelj znanja treba posjedovati sedam osobina: postavljanje pitanja i šutnju, slušanje, mišljenje, djelovanje po naučenom, traž enje od sebe ispravnosti. Učenik stalno treba imati na umu da je njegovo znanje jedna od Božijih blagodati i mora prestati sa samozadivljenosti i začuđenosti spram poslova koje dobro obavlja. Učenik prema svome učitelju treba biti ponizan, treba ga držati velikim, priznavati njegovo pravo i ukazivati mu poštovanje.

Bibliografija

  1. Ikhwānu-s-safā; Rasā’il; Qom; Markazi nashr (Maktabi al-a‘alāmu-l-islāmi) 1405. hidž. lun. g.
  2. Uliri Delisi; Intiqāli ‘ulūmu yūnāni ba ‘ālami islāmi; prijevod Ahmed Aram, Teheran: Intishārāti jāwidān.
  3. Halabi, Ali Asgar; Tārikhi falsafa dar Iran wa jihāni islāmi; Teheran; Asātīr 1373. hidž. sol. g.
  4. De Boer, T. C.; Tārikhi falsafa dar islām; prijevod ‘Abbās Shawqi, Teheran; čaphanei hawar; 1319. hidž. sol. g.
  5. Sharif Mijan Muhammed i drugi; Tārikhi falsafa dar islām; prijevod grupe prevodilaca, 4. tom, prvo izdanje, Teheran: Markazi nashri danishgahi, 1362. i 1365. hidž. sol. g.
  6. Shejkh Sa‘īd; Mu t āla‘āti ta t bīqi dar falsafai islāmi; prijevod Mustafa Muhaqqiq Damad, Teheran: Kharazmi, 1369. hidž. sol. g.
  7. Safa Zabihullah; Tārikhi ‘ulūm dar tamadduni islāmi; 1. tom, Teheran: Inteshārāti danishgahi Teheran, 1371. hidž. sol. g.
  8. Fārābī abū Nasr; I h sā’u-l-‘ulūm; prijevod Huseyn Hadyujem, Teheran: Shirketi in tishārāti ‘ilmi wa farhangi, 1364. hidž. sol. g.
  9. Qufti, Ali bin Jusuf; Tārikhu-lH ukamā’; perzijski prijevod iz 11. hidžretskog stoljeća, prilagodio Behin Darai, Teheran, Intishārāti danishgahi Teheran, 1347. hidž. sol. g.
  10. Mutahhari Murtada; Khadamāti mutaqābili islām wa Iran; 2. tom, Qom: Daftari intishārāti islāmi.
  11. Nasr Sayyid Huseyn; Na z ari mutafakkirāni islāmi dar barai tabī‘at; Teheran, Kharazmi, 1359. hidž. sol. g.

About the author

nihad