DRUŠTVO ODGOJ I OBRAZOVANJE

Obaveze roditelja prilikom odgoja

Written by nihad

Prva roditeljska obaveza prema kur’anskim uputama jeste davanje ispravnog mišljenja u poimanju stvari. Time počinje određivanje ispravnog puta kod djeteta. Hazreti Lukmana u 12. ajetu sure Lukman savjetuje svome sinu:

وَلَقَدْ آتَيْنَا لُقْمَانَ الْحِكْمَةَ أَنِ اشْكُرْ لِلَّهِ وَمَن يَشْكُرْ فَإِنَّمَا يَشْكُرُ لِنَفْسِهِ وَمَن كَفَرَ فَإِنَّ اللَّهَ غَنِيٌّ حَمِيدٌ

O moj sine, nemoj da činiš širk Bogu i da pored njega uzimaš sudruga jer to je velik zulum.

Lukman je odgoj djeteta počeo sa jednim suštinskim pitanjem. To je ontološko pitanje kojim filozofi otpočinju svoja učenja.

Kada se čovjek uvjeri da ova Kreacija ima svoga Stvoritelja, on samim tim prihvata činjenicu da cijelo stvaranje ima neki cilj prema kojem se kreće, te je stoga jasno da treba djelovati u skladu sa određenim zakonima kako bi ga postigao. Jednobožac gleda cijeli svijet s jednim ciljem i sve što nastoji oko njegova dostizanja treba da se kreće u određenim zakonima. Ako sve postoji prema određenim zakonima, jasno je da mora postojati i tačno određeni cilj prema kojem se sve to kreće i koji u konačnici ima svoj smisao. Nemoguće je da jednim poretkom vladaju zakoni, a da ne bude jasno određen cilj tih zakona.

U nastavku spomenutog ajeta hazreti Lukmani govori:

يَا بُنَيَّ لَا تُشْرِكْ بِاللَّهِ إِنَّ الشِّرْكَ لَظُلْمٌ عَظِيمٌ

O sine, i sve što postoji u svijetu i najmanje kao što je zrno goruščice bilo dobro ili loše doći će na Sudnjem danu kod Boga.

Lukman želi reći kako Ovaj svijet ima svoj početak sa svrhom, te je stoga nemoguće da nema kraja u značenju dolaska pred Tvorca Svevišnjeg. Svaki pojedini dio opet ima svoj cilj. Nakon što je hazreti Lukman ukazao na početak i kraj stvaranja i proživljenja, skreće pažnju na činioce i uzroke koji pomažu čovjeku da stigne do svog savršenstva.  Od ibadeta ističe namaz, od društvenih poslova ističe naređivanje dobra i odvraćanje od zla, a u moralu naglašava strpljivost.

Lukman naglašava sinu potrebu da se pridržava umjerenosti, jer živi u svijetu međusobnih sukoba i trvenja. Lukman je slijedio jedan prirodan put usmjerenja. Počeo je od uputa vezanih za razum, zatim za nefsanske atribute, a nakon toga naglašava mu način ponašanja u društvu.

 

 Četiri  obaveze roditelja

Ovim nizom savjeta Lukman je zaokružio sinu njegove obaveze u skladu s razumom i fitretom. Iz svega možemo zaključiti da je prva i osnovna obaveza roditelja izgraditi kod djeteta ispravno poimanje i razumijevanje i pravilno ga usmjeriti.

Druga obaveza roditelja prema djetetu jeste da mu zadaju samo onoliko koliko može podnijeti. U nekim pitanjima koja su ozbiljnija ne trebamo nuditi teške i razumske odgovore. Ako je dijete postavilo teško pitanje onda mu treba odgovoriti tako da ga ono može razumjeti. Jedan od kršćanskih mislilaca rekao je kako je jedan od uzroka sklonosti djece ka materijalizmu davanje pogrešnih odgovora na njihova pitanja o vjeri.

Neki pobožni roditelji primjenjuju metode bez naučnog utemeljenja, nastojeći dijete odgojiti u vjeri, ali ono – odrastajući i dolazeći u dodir s naučnim raspravama – uviđa pogreške. Možemo zaključiti da je druga obaveza roditelja prema djetetu pratiti njegov duhovni razvoj te se prilagoditi razini njegovog razumijevanja.

Treća obaveza roditelja jeste sveobuhvatno gledanje na dijete i njegove mogućnosti. Na dijete treba gledati kao na velik potencijal i neobrađenu materiju u kojoj postoje mnoge sposobnosti, te ih stoga treba ravnomjerno razvijati. Čovjek treba biti potpuno razvijen kada je riječ o njegovoj  duhovnoj prirodi jednako kao i čovjek u svojoj fizičkoj pojavi. Dovoljno je da jedan organ nije dovoljno razvijen i već je vidljiva bolest. Vidjeli smo kako je Poslanik, s. a. v. a., primjenjivao ispravne metode prema djeci kada se četveronoške povio i posjeo djecu na svoja leđa. Lukman ukazuje na sve dimenzije čovjeka, otpočinjući od razmišljanja, morala, etike i ponašanja u društvu.

Četvrta obaveza roditelja jeste da zauzmu pravilan stav. Vrijeme se po svojoj biti mijenja i usavršava. Vrijeme u kojem odrastaju naša djeca razlikuje se od vremena u kojem smo mi živjeli, te se stoga moramo prilagoditi novim okolnostima. Hazreti Alija, mir s njim, u Stazi rječitosti kaže: ”Odgojite djecu za vrijeme u kojem će živjeti.”

Ispunili bismo svoju obavezu prema djetetu ako bismo ga odgajali u skladu s razumnim načelima, gledajući u budućnost sa jednim sveobuhvatnim pristupom. A da bismo ispunili ovu obavezu na ispravan način, prirodno je da i sami moramo imati neku spoznaju vjere, društvenih prilika i psihologije. Ako sami nismo stekli spoznaju o spomenutim stvarima u našoj prošlosti, prepustili smo naše dijete drugima, tj. društvu da ga ono odgaja. Ako sami nismo imali prilike da se obrazujemo i ispunimo ovakvu dužnost prema djetetu, dobro je da odgoj prepustimo čovjeku koji to poznaje. U slučaju da ispunimo ovu obavezu prema djetetu, sami učestvujemo u svim dobrima naše djece i potomstva sve do Sudnjega dana. S druge strane, ako ne odgojimo našu djecu i ona našom krivicom odu stranputicom, prirodno je da ćemo i mi sudjelovati u njihovim lošim djelima i grijesima do Sudnjega dana. U slučaju da ne ispunimo našu obavezu onako kako treba, a dijete nam ipak krene ispravnim putem, mi nikakve koristi nećemo od toga imati. Ako nam dijete krene krivim putem, onda smo mi saučesnici u svim njegovim postupcima.

Predaja u kojoj se kaže da su dobra djeca jedno od dobrih djela koja ostaju za roditeljima uvjetovana je nekim činjenicama.

Mušrici i nevjernici čija su djeca prihvatila islam na Sudnjem danu neće imati nikakve koristi od ibadeta svoje djece. Veza između njih je prekinuta, a veza koja vlada kroz stvaranje razlikuje se od one veze koja je konvencionalne prirode.

U razgovoru koji Kur’an prenosi između Stvoritelja i Nuha, a. s., čitamo:

وَنَادَى نُوحٌ رَّبَّهُ فَقَالَ رَبِّ إِنَّ ابُنِي مِنْ أَهْلِي وَإِنَّ وَعْدَكَ الْحَقُّ وَأَنتَ أَحْكَمُ الْحَاكِمِينَ قَالَ يَا نُوحُ إِنَّهُ لَيْسَ مِنْ أَهْلِكَ إِنَّهُ عَمَلٌ غَيْرُ صَالِحٍ فَلاَ تَسْأَلْنِ مَا لَيْسَ لَكَ بِهِ عِلْمٌ إِنِّي أَعِظُكَ أَن تَكُونَ مِنَ الْجَاهِلِينَ

Kada je došla poplava Nuh, a. s., se obrati se Bogu: ”Ovo je moj sin, od mog poroda, a Tvoje obećanje je istina, a Ti si sudija najpravedniji!  Bog mu reče: O, Nuh on nije od tvoje porodice, on je činio loša djela i nemoj da me pitaš ono o čemu ti nemaš znanja!” (Hud, 45–46)

Pitanja konvencionalne prirode imaju vrijednost samo u određenom trenutku, dok na Sudnjem danu nemaju. Nuh je na Ovom svijetu imao sina i to je nešto šta bismo mogli označiti konvencionalnom prirodom, ali on nije bio njegov duhovni sin, jer je činio loša djela zbog kojih nije zaslužio Božiju milost.

About the author

nihad