ODGOJ I OBRAZOVANJE

NASIRUDIN TUSIJEV POGLED NA OBRAZOVANJE

Written by nihad

 

OBRAZOVANJE I ODGOJ

U prethodnim poglavljima istraživali smo osnove obrazovanja i odgoja kao što su antropologija, epistemologija i etika u djelima Hadže Tusija. Sada ćemo se pozabaviti njegovim mislima vezanim za obrazovanje i odgoj. U ovom poglavlju pružit ćemo uvid u sljedeća pitanja: neophodnost obrazovanja i odgoja, primanje odgoja, načela i metode obrazovanja i odgoja, odgoj djeteta, vjerski odgoj i društveni odgoj.

Neophodnost obrazovanja i odgoja

Čovjek posjeduje razne dimenzije, sposobnosti, talente i pripremljenosti. U njegovoj nutrini usađena je sklonost ka dobru i zlu, blaženstvu i nesretnosti, a i preduvjeti za uspinjanje i propadanje utisnuti su u njegovu bit. I upravo iz ovog razloga on ima jaku potrebu za njegovanjem snaga, upućivanjem sklonosti i procvatom svojih moći, da bi dosegao svoje znanstveno i praktično savršenstvo te da bi postigao svoje krajnje blaženstvo i postaju blizine Božije. Očigledno da obrazovanje i odgoj, upućivanje odgajatelja, učitelja i upućivača mogu riješiti probleme koji postoje na ovom polju.

Hadže Tusi, nadahnut ajetima Časnog Kur’ana i predajama, obrazovanje i odgoj djeteta smatra obaveznim za roditelje, učitelje i odgajatelje te odobrava obaveznost obrazovanja.  On obrazovanje smatra obaveznim za svakog muslimana i muslimanku, a vlast učenih i mudrih nad narodom neophodnom jer će ovakva vlast omogućiti i pripremiti preduvjete za obrazovanje naroda i pozivat će ih ka vrlini i savršenstvu, a put kojim se postiže Božija blizina i blaženstvo učinit će prohodnim.

On položaj i vrijednost učitelja smatra većim od položaja i vrijednosti oca budući da učitelj obilježava duhovni život, način življenja i postojano blaženstvo djeteta, a otac priprema uvjete za njegov materijalni život. Dakle, položaj učitelja naspram položaja oca je poput položaja duše u odnosu na položaj tijela.

Prihvatanje odgoja

Kao što u svijetu postojanja primanje forme od strane materije predstavlja stub i osnovu usavršavanja i promjena, i na polju duhovnog razvoja i usavršavanja prihvatanje odgoja i obrazovanja ubraja se u osnove obrazovanja i odgoja čovjeka.  Čovjek na osnovu raznih uvjeta i stanja, unutrašnjih i vanjskih činilaca, druženja i društvenih odnosa, također i iz svojih djela i postupaka prima uticaje i tako formira svoju ličnost. Kada ne bi bilo ove bitne odlike čovjeka, razvoj i usavršavanje, obrazovanje i odgoj, uputa, vjerovjesništvo i poslanstvo ne bi imali smisla.  Zbog toga se može reći da jedna od velikih blagodati koje nam je Bog Slavljeni darovao jeste blagodat prihvatanja odgoja i mi Mu se moramo zahvaljivati na njoj.

Stepeni prihvatanja odgoja

Po uvjerenju Hadže Tusija, čovjekovo prihvatanje odgoja razlikuje se iz triju aspekata:

  1. čovjekove moći i prihvatanje odgoja: Čovjek posjeduje životinjsku, divljačku i melekansku dušu. On je ove tri duše uporedio sa dušom koja naređuje zlo (nefsi ammare), dušom koja sebe kori (nefsi levvame) i smirenom dušom (nefsi mutmeinne). Dalje, pozivajući se na stavove mudraca on smatra da melekanske i divljačke duše prihvataju odgoj, a da životinjska duša ne posjeduje odgoj niti ga prihvata, tako da pred čovjekom stoje mnoge poteškoće na putu odgoja ove duše, pa je mora odgajati tražeći pomoć od drugih moći.
  2. pojedinci i prihvatanje odgoja: Po Tusijevom uvjerenju, ljudi se u pogledu prihvatanja odgoja razlikuju. Neki su spremniji na ovom polju i takvi se mogu lahko odgojiti i lahko im se jedno moralno svojstvo može zamijeniti drugim moralnim svojstvom. Ovakvi pojedinci posjeduju plemenitost, nježno srce, stid i posebnu sramežljivost. Neki pojedinci ne posjeduju ovu spremnost i opiru se odgoju i upućivanju. Oni su poput crnog kamena koji nikada ne prihvata svjetlost. Kolika li je razlika između providnog stakla koje s jedne strane prima svjetlo, a s druge strane osvjetljava, i crnog kamena nepropusnog za svjetlo, koji nema nikakvu srodnost sa svjetlošću?
  3. djeca i prihvatanje odgoja: Stav Hadže Tusija je da djeca i adolescenti više prihvataju odgoj od mladih ljudi i ljudi srednjih godina. On prenosi da su upitali Sokrata zašto se više druži sa djecom i adolescentima, a on je u odgovoru rekao: „Zato što se svježe i tanke grane stabla, kada se iskrive, mogu s lahkoćom ispraviti, a staro i suho drvlje, u kojem nema ni traga svježini, nikada se ne može ispraviti.“

Prema tome, prihvatanje odgoja kod djeteta je važna stvar koja nikada ne smije biti predmet nemara. Na nju se mora obratiti posebna pažnja i od samog početka duše djece treba obasuti ljubavlju  i sačuvati ih od druženja i prijateljstva sa neprikladnim osobama.

U svakom slučaju, iako se prihvatanje odgoja razlikuje iz nekoliko aspekata, ono se ubraja u čovjekove osobine po biti i u dijelove onoga što čovjekovo biće čini onim što jeste. Slijedom ovog prihvatanja odgoja oblikuju se razni unutrašnji i vanjski činioci čovjekove ličnosti.

Činioci odgoja

Među činioce koji izgrađuju čovjekovu ličnost spadaju i njegova djela, njegovo ponašanje i njegove misli. Kada se djelo i ponašanje ponavlja, ono prodire u njegovu nutrinu i vremenom postaje duboko ustaljeno svojstvo duše i tako se učvrsti da se ne može lahko izbrisati.  Kao što svaka vještina, umijeće i zanat, kada se ponavlja, ostavlja postojane tragove u duši koji se ne mogu lahko izbrisati iz uma,  tako i svako nepostojano djelo, postupak i govor, kada se ponavlja, ostavlja postojan trag u čovjekovoj nutrini i pretvara se u duboko ustaljeno svojstvo duše. Prema tome, u čovjeku koji stalno živi s mišlju o početku i proživljenju i koji je svakog trenutka zauzet duhovnim motrenjem Gospodareve ljepote, moći potčinjene duši primaju oblike koji su u skladu sa ovim svetim poljem. Na ovaj način možemo lijepo protumačiti pitanje vječnosti u Džennetu. S druge strane, za onog koji trenutke svoga života provodi u grijehu i nasilju i kome je nevjerovanje i nasilje duboko ustaljeno duhovno svojstvo, vječno ostajanje u patnji potpuno je razumljivo.

Još jedan činilac koji utiče na čovjeka je prijatelj i drug s kojim se dijete igra. Uloga i uticaj koji on ima na oblikovanje čovjekove ličnosti su neporecivi. Po Hadže Tusijevom vjerovanju, uticaji ponašanja, osobina i moralnih karakteristika njegovog prijatelja i druga na čovjeka su prinudni i neizbježni.  Stoga čovjek ne smije biti nemaran prema ovim prinudnim uticajima i mora nastojati da se druži sa ljudima koji su čisti od poroka i ukrašeni vrlinama. On dobrog prijatelja poredi sa prodavačem lijepih mirisa, od kojeg se, ako ništa bolje, onda bar može osjetiti lijep miris.

Na osnovu navedenog, oni koji žele savršenstvo moraju slijediti savršenog čovjeka, s njim se družiti i prihvatati njegov govor kako bi postigli savršenstvo. Svako stvorenje koje želi postići savršenstvo mora se predati biću boljem od sebe, da bi se na taj način okoristilo njegovim savršenstvom. Kada zemlja postane predmet raspolaganja vegetativne forme, biljka se koristi njenim sokovima i pretvara je u biljni oblik, a kada biljka bude na raspolaganju životinji, u njoj se pojavljuju tragovi životinjskog života.  Također i čovjek, da bi ostvario savršenstvo znanjem, uviđanjem i sviješću, treba se družiti sa čestitima (salihan) i slijediti ih.  Po ovom pitanju uzvišenije i bolje od svega je druženje sa Bogom i s Njegovim imenom i spomenom, te predanost Njemu, koja čovjekovom ponašanju i mislima daruje božansku boju.

Načela i metode

Obrazovanje i odgoj izgrađuju se na pravilima, zakonima i planiranju. Ova pravila i zakoni nazivaju se načelima, odnosno načelima obrazovanja i odgoja koja posredstvom metoda bivaju primijenjena u praksi. Hadže Tusi je iznio neka od ovih načela i bavio se njihovim pojašnjavanjem. Mi ćemo se ovdje zadovoljiti iznošenjem njegovih pojašnjenja.

  1. Otkrivanje talenata

Ljudi se razlikuju u pogledu talenata, pripravnosti uma, mogućnosti, kao i individualnih sklonosti na poljima savladavanja znanja, umijeća i vještina.  Ako se prepoznaju talenti i posebne mogućnosti svakog pojedinca i mjera njegovog interesa prema znanjima, umijećima, vještinama i umjetnostima; drugim riječima, ako se izvrši procjena talenta i osoba se bude bavila poslom, zanimanjem, vještinom i studiranjem smjera koji je u skladu sa njenim talentom i predmetom interesa, nesumnjivo je da će postići zapažene uspjehe.

Tusi različitost talenata, mogućnosti i predmeta interesa pojedinaca za raznim znanjima, vještinama i umijećima smatra dobrohotnom mudrošću Gospodara Mudrog i to vidi nužnim za opstanak čovjeka i za upravljanje društvenim sistemom. Spoznavanje vlastitih talenata i predmeta interesa na inteligentan i svjestan način smatra dužnošću svakog pojedinca. Pojedinac se, također, treba služiti iskustvima  učitelja i odgajatelja s ciljem otkrivanja svojih talenata i predmeta interesa i treba znati da će neobraćanje pažnje na ovo važno pitanje uzrokovati uzaludno trošenje snaga, neplodnost talenata i upropaštavanje života.

On otkrivanje talenata i predmeta interesa kod djece ubraja u dužnosti roditelja, učitelja i odgajatelja te ističe da svaki član porodice posjeduje vlastitu prirodu, osobine, sebi svojstveno ponašanje i pokrete koji su usmjereni ka nekom cilju. Zbog toga glava kuće, odnosno upravitelj kuće, koji je poput ljekara, mora spoznati prirodu, osobine i predmete interesa svakog člana porodice kako bi ih mogao uputiti ka onom pravcu koji se računa kao njihovo savršenstvo.

Pored toga što otkrivanje talenata kod djece i adolescenata smatra dužnošću roditelja i odgajatelja, Tusi napominje i otkrivanje talenata radnika i službenika. U vezi s ovim on kaže: “Prvo treba otkriti talent, mogućnost i predmete interesa svakog pojedinca u društvu i onda mu povjeriti zanimanje i vještinu koja mu odgovara.” Naglašavajući važnost ovog neospornog načela, on odstupanje od njega smatra sličnim primjeru čovjeka koji volove koristi za trku, a konja za oranje.

Hadže i različitost priroda ubraja u činioce koji dovode do različitosti talenata, sposobnosti i predmeta interesa, dalje ukazujući na različite specifičnosti naroda, srednjih društava i rasa.  Ukazujući i na različitost prirode svakog pojedinca, spoznaju i otkrivanje ovih osobina i sposobnosti smatra uticajnim u boljem spoznavanju, ispravnom odabiru i ispravnom putu povjeravanja zanimanja i vještina pojedincima.

  1. Usklađenost sa prirodom

Usklađenost sa prirodom i slijeđenje prirode neosporno je načelo obrazovanja i odgoja. Ovo načelo prisutno je u mislima mudraca prije Tusija, poput Miskavajha i Ibn Sina, a postoji i u govorima učenjaka koji su se bavili pitanjima odgoja prije njega, ali Hadže je obratio pažnju na postepenost kretanja razvoja moći.  Ibn Miskevejh se više zanimao za prirodni razvoj novorođenčeta. I Jean Jackues Rousseau se oslonio na prirodu i zanimao se za odgoj koji je iznad vremenske i prostorne ograničenosti.

Hadže Tusi smatra da se u odgoju djeteta moraju spoznati njegova priroda, redoslijed i postepenost kretanja moći njegove duše. Sa obrazovanjem i odgojem treba započeti u saglasnosti i u skladu sa stepenima razvoja djetetovih moći, zato što je odgoj zanat, zanat je uzet iz prirode, priroda je poput učitelja, a zanat je poput učenika. Stoga (prvo) moramo promišljati o kakvoći pojave čovjekovih moći i o njihovom egzistencijalnom redoslijedu, a onda svoj odgojni program uskladiti s tim postepenim kretanjem.

Redoslijed pojave moći i njihovo postepeno kretanje Tusi precizno pojašnjava i napominje: “Prva snaga koja se kod bebe pojavljuje jeste traženje hrane i trud da je dobije. Kada se rodi, bez prethodne obrazovanja traga za mlijekom, a nakon toga plačem i vrištanjem traži mlijeko. Zatim se u čovjeku pojavljuje moć srdžbe koju koristi da bi se sačuvao od opasnosti, postigao svoje koristi i udaljio se od šteta. Potom se pojavljuju perceptivne moći.”

On u nastavku kaže: “Onda tražitelj vrline mora obratiti pažnju na postepenost kretanja moći i na odgoj koji se dobiva iz (posmatranja) prirode. Prvo treba uravnotežiti moć strasti, onda moći srdžbe i zatim se pozabaviti moćima percepcije i razlikovanja.”

Hadže u ovoj raspravi ukazuje i na jednu drugu činjenicu: “Onako kako u prirodi vlada umjerenost i kako je kontinuitet, poredak i red svijeta postojanja izgrađen na pravdi, tako i u obrazovanju i odgoju načelo umjerenosti, dobiveno iz prirode, treba poštivati da bi se sve dimenzije čovjekovog postojanja mogle razvijati.”

  1. Saglasnost sa fitretom koji želi Boga i vjeru

Po Hadže Tusijevom vjerovanju, saglasnost sa fitretom i vjerom neosporno je načelo obrazovanja i odgoja i sve odgojne mjere moraju se izgrađivati na temeljima fitreta i vjere, što on naziva božanskom politikom (sijasate ilahi), jer je Božija volja bila takva da čovjekovu bit stvori na ovoj osnovi i njegov odgoj, razvoj i savršenstvo smatra mogućim na ovaj način  zato što je vjera čovjekov prvi, a mudrost drugi odgajatelj. Šerijat je poput eliksira života koji čovjeka spašava od uništenja i propadanja i daruje mu novi život , osigurava mu blaženstvo i pobjedu na svim poljima.

Na osnovu rečenog, odgojni program treba biti takav da čovjeka upoznaje sa Izvorom svijeta i da ga vodi do toga da svoju volju, moć i znanje učini sljedbenikom božanske volje, moći i znanja;  onako kako je ova saglasnost Harisa ibn Zejda dovela do postaje čvrstog uvjerenja (jekin), zadovoljstva (rida) i predanosti (teslim). Kada ga je Božiji Poslanik, s.a.v.a., upitao: “U kakvom si stanju?”, on je odgovorio: “Postigao sam vjerovanje i čvrsto uvjerenje, a znak toga mi je to što upravo sada gledam stanovnike Dženneta koji se posjećuju.” Poslanik islama, s.a.v.a., reče: “Srce ovog mladića je postalo prosvijetljeno svjetlošću vjerovanja.”

Nema sumnje da će zanemarivanje ovog načela uzrokovati da šejtanska politika, koju obilježava vladavina strasti i srdžbe, ovlada odgojnim programom  i odvest će čovjeka u vrtlog propasti. Budući da na Ovom svijetu nije bio usaglašen i usklađen sa vjerom i fitretom i nije mogao razviti svoje egzistencijalne dimenzije, na Onom svijetu mora biti u patnjama koje je sam pripremio, a kada se bude želio spasiti od patnje, ponovo će biti vraćen u nju.  Nasuprot njima, oni koji su svoj život izgradili na temelju vjere i koji su se trudili u saglasnosti sa svojim fitretom, vječno će ostati u Džennetu koji su sami pripremili.

Hadže Tusi na osnovu ovog načela opširno je raspravljao o vjerskom odgoju, o čemu ćemo govoriti u ovom poglavlju.

  1. Poštivanje stepena razvoja

Hadže na osnovu slijeđenja prirode i načela po kojem su razvoj i usavršavanje svakog bića postepeni i napreduju iz stepena u stepen naglašava da postoje stepeni i u obrazovanju i odgoju. Prilikom pripremanja obrazovno-odgojnih programa treba poštovati te stepene i provoditi ih preko odgovarajućih metoda, da bi sve egzistencijalne dimenzije i osobine čovjeka postigle svoju aktuelnost.  On na polju odgoja na osnovu postepenosti razvoja i usavršavanja ukazuje na stepene obrazovanja i odgoja djeteta, kakvoću postepenosti oblikovanja moći i metode podučavanja djeteta.

  1. a) stepeni obrazovanja i odgoja djeteta
  2. dojenje: Ovaj stepen počinje od samog rođenja i traje do druge godine života. Dužnost roditelja je da odaberu lijepo ime svom djetetu, jer ako mu nadiju neodgovarajuće ime, tokom čitavog svog života čovjek će biti uznemiren zbog njega. Ako se unajmi dojilja za dijete, ona treba biti lijepog morala, a sa aspekta talenta i inteligencije treba biti na zadovoljavajućem nivou i ne treba biti glupa jer mnoge osobine dojilje posredstvom mlijeka ostavljaju trag na djetetu.
  3. odgoj: Nakon završetka doba dojenja mora se početi sa odgojem djeteta i braniti mu druženje sa neprikladnim osobama, jer je ono veoma podložno uticajima svojih vršnjaka, drugova s kojima se igra i onih s kojima se druži. Ukoliko u ovom dobu dijete bude hvaljeno zbog dobrih djela, plemenitosti i vrijednosti koje iskazuje, to će kod njega uzrokovati težnju ka tim vrijednostima.
  4. obrazovanje o vjeri i moralu: Kada dijete bude spremno za obrazovanje, prvi materijali kojim će se educirati trebaju biti vjerska i moralna učenja. Dijete se od početka treba upoznati sa Kur’anom, vjerskim propisima, sunnetom i vjerskim dužnostima tako da mu ta učenja ostanu utisnuta u duši.

Hadže Tusi u vezi s tim kaže: “Zatim neka ga poduče sunnetu i vjerskim dužnostima, neka ga potiču na njihovo očuvanje, neka ga upozoravaju na njihovo neodbijanje, neka hvale dobre ljude i neka kude zle ljude u njegovom prisustvu itd. Na ovom stepenu dijete treba upoznati sa moralnim vrlinama  i odvraćati od lošeg ponašanja i ružnih stvari pošto se dijete na početku razvoja više okreće ka lošim stvarima.”  On preporučuje podučavanje djece predajama i poeziji, naravno poeziji koja potiče moralne vrline, te čuvanje od podučavanja razvratnoj poeziji koja govori o udvaranju, putenoj ljubavi, vinu i alkoholu.

  1. dopunsko obrazovanja: Nakon završetka osnovne, odnosno početnog obrazovanja, treba započeti sa dopunskom obrazovanjem. S obzirom da ovaj stepen označava kraj doba djetinjstva, on iziskuje precizno izgrađen obrazovni i odgojni program. Stoga ovo planiranje može biti odgovarajuće samo ako se obraća pažnja na talente i predmete interesa pojedinca. Ako je pojedinac zainteresiran za sticanje znanja, onda na početku treba učiti nauku etiku, a nakon nje se obrazovati u spekulativnim naukama i mudrosti da bi usavršio ono što je na prethodnom stepenu naučio.

Na ovom stepenu neophodno je upoznavati ga sa pravilima društvenog ophođenja i činiocima suživota u društvu, a udaljavati od konformizma, uživanja i luksuza.

  1. posao i zanimanje: Kada se završi ciklus dopunskog obrazovanja, trebaju biti spremni i osigurani preduvjeti za zapošljavanje mladića, kako bi on na ovaj način mogao okusiti slast rada i posla i osigurati svoje životne potrebe. Po Tusijevom mišljenju, ako otac primijeti da mu se sin zanima za neki zanat, onda je najbolje da ga prvo oženi i odvoji, da bi on imao veći poticaj prema zanatu i vještini kojom se bavi.

 

  1. b) kakvoća postepenosti oblikovanja moći

 

Kao što smo i prije ovoga napomenuli, Tusi kaže: “Čovjek posjeduje moći strasti, srdžbe i percepcije i ove moći se pojavljuju postepeno i ovim redoslijedom. Prvo se pojavljuje moć strasti, zatim moć srdžbe i onda moć percepcije. Prilikom pripremanja edukacijskih i odgojnih programa mora se uzeti u obzir postepenost kretanja i pojavljivanja ovih moći.”

  1. c) metode podučavanja djeteta

Hadže Tusi ističe: “U čovjekovoj prirodi je postavljena težnja ka spekulativnom i praktičnom savršenstvu. Ukoliko obrazovni i odgojni programi budu uređeni na osnovu spoznaje, mudrosti i koristi, čovjek će morati ostvariti razvoj koji mu priliči, postići potpuni oporavak te znanstveno i praktično savršenstvo.  Jedna od tačaka na koje se prilikom pripremanja programa treba obratiti pažnja jeste to da postepeno kretanje ide od lahkog ka teškom, od osjetilnog ka inteligibiliji, od očiglednog ka spekulativnom.  Ova odgojna politika zahtijeva da se štivo i tekstovi koji se proučavaju od početka urede na način da se s lahkoćom mogu savladati.”

Po Hadže Tusijevom uvjerenju, uspinjuće kretanje, duhovni odgoj i čovjekovo postizanje savršenstva postepeni su i posjeduju mnoge stepene, kao što je i njegovo propadajuće kretanje postepeno i posjeduje različite stepene. Nadahnut predajom Poslanika islama, s.a.v.a., u kojoj on kaže: “Onome ko bude iskren četrdeset dana radi Allaha, poteći će vrela mudrosti iz njegovog srca na njegov jezik”, Hadže čovjekovo savršenstvo smatra postepenim i ističe da onaj kome pomaže Voljeni nastoji svaki dan dodati novu osobinu svojim vrijednim osobinama i postepeno prelaziti stepene savršenstva.

  1. Poštivanje (nivoa) poimanja i razumijevanja sagovornika

Bez sumnje, nivoi razumijevanja i poimanja učenika i odgajanika su različiti. Uzimanje ove različitosti pojedinaca u obzir i obraćanje pažnje na mjeru njihovog shvatanja gradiva, kao i spuštanje na njihov nivo i pronalazak zajedničkog jezika s njima spada u neosporna načela obrazovanja i odgoja.

Nadahnut časnim govorom Poslanika islama, s.a.v.a., koji je rekao: “Božiji poslanici imaju dužnost da sa ljudima govore po mjeri njihovog razuma i shvatanja” , a koristeći se i metodom mudraca, koji su se prilikom saobraćanja sa ljudima nekada zadovoljavali samo iznošenjem dedukcijskog argumenta, a nekada su se koristili i retorikom, poezijom, dijalektikom i uvjeravanjem , Hadže učiteljima, odgajateljima i onima koji planiraju obrazovne i odgojne programe za razvoj i odgoj učenika, odgajanika i sagovornika poručuje da prvo moraju spoznati ove različite osobine i specifičnosti, da moraju različitost shvatanja i razumijevanja uzeti u obzir i da se trebaju spustiti na odgovarajući nivo i pronaći zajednički jezik te za svaku skupinu pripremiti program koji odgovara stanju i uvjetima shvatanja i poimanja te skupine.

On zastupa stav da se učitelj, kada govori sa učenicima i kada je u učionici, mora spustiti na nivo učenika i pronaći zajednički jezik preko kojeg će s njima komunicirati. Govornik i promicatelj, kada ima posla sa ljudima, nakon što spozna osobine i stanja svojih sagovornika, svoj govor također treba prilagoditi nivou njihovog poimanja i razumijevanja, a ukoliko su njegovi sagovornici običan narod, svoj govor treba započeti elementima retorike, uvjeravanja i imaginacije jer ovi više potpadaju pod uticaj retorike i imaginacije.

Hadže naglašava da oni koji usmeno komuniciraju sa ljudima i oni koji se bave poslom obrazovanja i odgoja moraju obraćati pažnju na dvije činjenice:

  1. nemoguće je svakog podučiti svakoj spoznaji i nauci. Zapravo, svaka nauka ima svoje ljude i podučavanje nekoj nauci onih koji je nisu dostojni je nepravda. Stoga, nije nužno svima predstaviti filozofske argumente, pitanja apologetike, precizne krive zaključke i načela akaida, jer je moguće kada se iznosi neki krivi zaključak u vezi sa akaidom, da ga osoba dobro ne shvati, da ga takvog zapamti, a da ne uspije dobro shvatiti rješenje tog slučaja. Upravo iz ovog razloga mudraci su prije odvraćali obični narod od ulaska u ovakva pitanja i nisu svugdje razgovarali o svim pitanjima.
  2. poznavanje pet logičkih vještina: Učitelji, odgajatelji i govornici moraju poznavati pet logičkih vještina i koristiti se njima ondje gdje se ukaže potreba za tim i sa svakim čovjekom trebaju razgovarati na njegovom specifičnom jeziku , a argument i dijalektiku trebaju koristiti na prikladnim mjestima, zato što ovakvo postupanje priprema preduvjete za poštivanje razumijevanja i poimanja sagovornika.

 

  1. Savjetovanje

Jedna od prihvaćenih mjera u obrazovanju i odgoju je savjetovanje. Hadže Tusi u vezi sa ovim pitanjem piše: “Čovjek na svim individualnim i društvenim poljima života ima potrebu za savjetovanjem: u poslovima, izdacima i dohotku za život, zanimanju, zaradi, vještini, u poslovima sigurnosti i odbrane grada, u upravljanju državom, pitanjima rata i mira… Svaka klasa u vezi sa poslovima koji se nje tiču također ima potrebu za savjetovanjem, budući da se kroz usaglašavanje, razmjenu misli i savjetovanje dobro i korist lakše mogu ostvariti, a zlo i štete spriječiti.”  Treba istaći da savjetovanje (mušavera) ima dva terminološka značenja: jedno je posebno terminološko značenje koje u današnjici više koriste pedagozi i psiholozi, a drugo je općenito značenje koje datira od davnina. Hadže Tusi savjetovanje koristi u drugom značenju.

On poručuje studentima da se prilikom odabira smjera obrazovanja za koji će se opredijeliti trebaju savjetovati sa onima koji su toga dostojni.  I u poglavlju o učenju i poučavanju naglašava da tragaoci za znanjem trebaju diskutirati o predmetima koje su savladali, pošto je moguće da korist od jednog sata rasprave bude veća nego od jednog mjeseca obnavljanja gradiva.  On smatra da tragalac za znanjem treba za diskutiranje, savjetovanje i razmjenu misli odabrati nekoga ko je pravedan, dobrog karaktera, skromnih očekivanja, marljiv, škrt na riječima i ko cijeni svoje vrijeme, a nikako da za to izabere osobu koja je lijena, koja mnogo govori i ima velika očekivanja.

Savjetovanje i razmjena misli imaju poseban položaj i u irfanskom duhovnom putovanju. Ako čovjek želi ostvariti svoje željeno savršenstvo i dovesti do procvata svoje egzistencijalne osobine i dimenzije, mora se družiti, zbližiti i savjetovati sa onima koji su toga dostojni s ciljem spoznavanja svojih unutarnjih i vanjskih nedostataka i mahana. Od njih uporno i ponizno treba tražiti da mu otkriju mahane, kako bi se od njih očistio.

 

  1. Ljubav

Ljubav i milostivost spadaju u red učinkovitih metoda obrazovanja i odgoja tako da roditelji, odgajatelji i učitelji, primjenjujući ovu metodu, mogu brzo i lahko doseći ciljeve obrazovanja i odgoja.

Hadže Tusi ljubav i milostivost smatra čovjekovim osobinama po biti i tvrdi da izraz čovjek (insan) nije izveden iz osnove „zaborav“ (nisjan), već iz „prisnosti“ (uns). S obzirom da se ljubav ubraja u čovjekove osobine po biti i njegovo savršenstvo, a savršenstvo svake stvari je u očitovanju njene osobenosti, čovjek mora prihvatati i gajiti ljubav. Stoga um i vjera čovjeka pozivaju na gajenje ljubavi, a pripremili su i uvjete za to. U islamu je naglašeno zajedničko obavljanje ibadeta, jer kada se ljudi okupe na jednom mjestu i obavljaju ibadete, nema sumnje da se zbližavaju jedni s drugima, pa ljubav i prisnost postepeno ovladaju društvom.

Bez sumnje, ovlada li ljubav domom, školom i društvom, pristupi li se ozbiljno planiranju obrazovnih i odgojnih programa od strane odgovornih lica, te osiguraju li se uvjeti za njihovu primjenu, većina pokvarenosti, nakaradnosti i problema bit će osujećena.

Hadže Tusi ljubav smatra boljom od pravde jer pravda uzrokuje pojavu vještačkog jedinstva, dok je ljubav činilac koji dovodi do pojave prirodnog jedinstva, a prirodno jedinstvo je bolje od vještačkog. Prema tome, ako ljubav bude vladala u domu, u školi i u društvu, neće biti potrebe za pravdom.

Tusi čovjekovu ljubav dijeli na prirodnu i voljnu ljubav. Prirodna ljubav je poput ljubavi roditelja prema djetetu, koja proizlazi iz biti i nutrine, a voljna ljubav je ljubav čiju pojavu uzrokuju razni činioci. On ukazuje na tri činioca:

 

  1. brzo prolazeći, umišljeni ili stvarni užici uzrokuju pojavu ove vrste ljubavi. Ova vrsta ljubavi više se pojavljuje među adolescentima i mladima te veoma brzo nestaje;
  2. tamo gdje je činilac ljubavi stvarna ili metaforička materijalna korist, a obično se javlja među ljudima srednjih godina i starijim;
  3. činilac koji dovodi do pojave ljubavi je želja za savršenstvom i blaženstvom. Ova vrsta ljubavi više se uočava među tražiocima savršenstva. Naravno, nekada pojavu ljubavi uzrokuje nekoliko činilaca.

Bolja i uzvišenija od svih ljubavi jeste ljubav koja je čista od pomiješanosti sa bilo kojom vrstom materijalnosti, afektivnosti, hrđe i tame, a to je ljubav prema Slavljenom Bogu, koja je usađena u čovjekovu bit i izmiješala se s njegovom biti i suštinom. Kada čovjek razvije ovu ljubav, u njemu se pojavljuje stanje potpune predanosti Bogu (veleh) i iščezavanje (fena), a u njegovoj nutrini se pojavljuje čisti izvor dobra i blaženstva te postiže postaja zadovoljstva, predanosti, čežnje (ševk) i prisnosti (uns). U ovom stanju vidi samo Boga i želi Njegovo zadovoljstvo.

Nakon čovjekove ljubavi po biti prema Bogu Slavljenom, ljubav roditelja prema djetetu i ljubav učitelja prema svome učeniku Tusi smatra najboljim ljubavima.

 

  1. Poticanje i korenje

Hadže Tusi poticanje i korenje smatra neophodnim sredstvima koja jamče primjenu obrazovanja i odgoja, njihovo proširivanje, činjenje porodičnog, školskog i društvenog okruženja zdravim i stvaranje motiva za uzdržanost od kršenja zakona. Smatra da su radosne vijesti i opomene Božijih poslanika, odnosno nagrada i kazna o kojima se govori u vjeri, postavljene upravo na ovoj metodi.

On u vezi sa ovim pitanjem kaže: “Ljudi nisu isti. Neki se moraju posredstvom opominjanja kaznom, plašenja i skretanja pažnje privlačiti edebu i moralu, a neki drugi, opet, posredstvom poticanja i davanja radosnih vijesti.”  Možemo reći da se odgoj zasniva na poticanju. Zbog toga, ako kod djeteta primijetimo pohvalno ponašanje, trebamo ga poticati i hvaliti u prisustvu drugih, a ako učini nešto ružno i vidimo da to od nas skriva, i mi se trebamo ponašati kao da to nismo primijetili i pokrijmo mu to. Ali ako ponovi taj ružan postupak, kritizirajmo ga nasamo, taj postupak prikazujmo kao veoma ružan i opomenimo ga da se ne bi vratio na činjenje toga istog. Svakako, naša kritika ne treba biti takva da ga ohrabri i učini bezobraznim. Dakle, i poticanje i korenje trebaju biti upotrijebljeni valjano, u mjeri koliko je to neophodno i sa posebnom istančanošću.

Hadže Tusi u vezi s tjelesnim kažnjavanjem zastupa stav da ako učitelj ne uspije popraviti učenika poticanjem, upozorenjem i plašenjem i ako bude smatrao tjelesno kažnjavanje neophodnim, može ga primijeniti. To kažnjavanje treba izazivati bol, ali i biti neznatno, da bi svi uzeli pouku iz toga.

 

  1. Vježbanje i ponavljanje

Vježbanje i ponavljanje su neosporne metode obrazovanja i odgoja, a dovode do procvata talenata i do aktualiziranja mogućnosti. Hadže Tusi smatra da čovjek na poljima obrazovanja i odgoja, vještine, tehnike, zanata i etike postiže umješnost, razvoj, savršenstvo i napredak onda kada postane prisan sa svojim predmetom izučavanja, poslom i vještinom, kada ga učini svojim motom i trudi se posredstvom vježbi, ponavljanja i prakse da stvori odgovarajuće navike i vještine, te na kraju, kada ih učini ustaljenim svojstvima i oblicima u duši.

Jasno je da se pojavom ustaljenih svojstava i oblika u duši, djela iz duše očituju bez razmišljanja i oklijevanja i to svojstvo u duši postane nepromjenjivo i stalno te ona nikada neće doživjeti tugu zbog nestanka onoga što je stekla.

Tusi učenicima i studentima nakon što savladaju određenu lekciju preporučuje da pažljivo promišljaju o njoj i da je ponove s motivacijom i raspoloženjem jer vježbanje i ponavljanje, kao prvo, uzrokuju da čovjek bude imun na nesreću koja se naziva zaborav, a u vezi s tim je rečeno: “Lekcija je jedna, a ponavljanje je hiljadu”, i kao drugo, vježbanje i ponavljanje su sredstvo za bolje korištenje talenata i mogućnosti.

Hadže Tusi i na polju duhovnog putovanja zastupa stav da postojanost u vjeri i ustaljenim svojstvima u duši spada u utvrđene i neosporne uvjete duhovnog putovanja. Za postizanje postojanog vjerovanja i pohvalnih u duši ustaljenih etičkih svojstava, vježbanje i ponavljanje postupaka koji odgovaraju dotičnom u duši ustaljenom svojstvu on smatra nužnim i neophodnim jer, kao što smo i prije rekli, izvor pojave etičkih oblika koji ne mogu iščeznuti u čovjekovoj duši jest višestruko ponavljanje djela i postupaka koji odgovaraju tim oblicima. Prema tome, putnik koji traga za postizanjem vrlina i savršenstava mora ponavljati djela koja proizvode željenu vrlinu.

On u svojim djelima često i jasno ukazuje na činjenicu da duhovni putnik mora posredstvom ambicioznosti i podnošenja teškoća u svojoj duši ustaliti strah od Boga, iskrenost (sidk), sustezanje od Ovog svijeta (zuhd), blagost (hilm) i dostojanstvenost (vekar), te treba biti siguran da ono što je postigao teškom mukom i trudom neće olahko izgubiti.

 

  1. Čišćenje duše od poroka (tahlije)

Čišćenje duše od poroka ili čišćenje nutrine od prljavštine i poroka prvi je korak samoizgradnje i bez toga je nemoguće ukrasiti se moralnim vrlinama. Hadže Tusi naglašava ovu metodu i ističe: “Kao što se njiva prvo treba očistiti od trnja i grmlja pa onda u njoj sijati da bi poljoprivreda bila plodonosna, tako se i čovjekov srce i um prvo moraju očistiti od poroka, prljavština i unutarnjih bolesti pa onda uljepšati ukrasima morala da bi mogućnosti prešle u aktuelnost i savršenstvo.”  Stoga je u islamu naređena čistota duše, čišćenje od prljavština, činjenje tevbe i osamljivanje s Bogom, a bez čišćenja nutrine duhovno putovanje, samoizgradnja i odgoj neće uroditi plodom.

Hadže , naglašavajući metodu čišćenja nutrine od tmina i prljavština, preporučuje: “Učenik od samog početka treba biti suzdržljiv i srce treba sačuvati od hrđe, da bi njegovo znanje davalo plodove.”  On jasno ističe da je nemoguće ozdravljenje bolesnika dok postoje poremećaj, nedostatnost i bol, a ni vatra nikada neće planuti u vlažnom prostoru.

 

  1. Duhovno vježbanje (rijadat)

Jedna od metoda samoizgradnje i odgoja je duhovno vježbanje. U rječniku termina se mjere koje se preduzimaju s ciljem pripitomljavanja neposlušnog konja da bi prestao s neposlušnošću i bio poslušan svome jahaču nazivaju vježbom (rijadat), a u etičkoj i odgojnoj terminologiji odvraćanje duše od poslušnosti moćima strasti i srdžbe naziva se duhovnim vježbanjem (rijadat).

Neophodnost duhovnog vježbanja proizlazi iz toga što čovjekova duša, ako bude slijedila moći strasti i srdžbe, potpada pod njihovu upravu i pada na nivo životinjske i divljačke duše, a ako ih bude željela napustiti, onda teži nepravednosti i svoje moći čini nefunkcionalnim. Dakle, moći strasti i srdžbe moraju se uputiti i kontrolirati i treba ih uposliti u službu uma i vjere. Metoda kojom se moći strasti i srdžbe mogu odvratiti od neposlušnosti i uposliti u službu uma i vjere jeste duhovno vježbanje.

Duhovno vježbanje u početku izgleda teško, ali budući da ostavlja vrijedne rezultate kao što su čednost, sačuvanost duše, skromnost, pouzdavanje na Boga, darežljivost, hrabrost i suzdržljivost, ono je slatko i lahko.

 

  1. Nadzor (murakaba) i svođenje računa sa sobom (muhaseba)

Nadzor i svođenje računa sa samim sobom su uticajne metode u samoizgradnji i duhovnom putovanju duše. Znalci etike i gnostici, duhovni putnici, pridaju im posebnu važnost. Hadže Tusi u vezi s ovim kaže: “Nadzor je to da čovjek sebe stalno udaljava od grijeha, zastora, preokupiranosti i prepreka na putu savršenstva te da svoje postupke i govor, spoljašnjost i nutrinu očuva i nadzire da ne bi postupio suprotno od Božijih naređenja i zabrana i da se ne bi kod njega javilo djelo koje će uništiti njegova dobra djela.”

Svođenje računa sa sobom podrazumijeva da čovjek izvrši pregled svojih pokornosti, ibadeta i grijeha da bi vidio šta od ovoga preovladava, kako bi to zatim uporedio sa blagodatima koje mu je Bog darovao, iako pokornost i ibadeti ljudi naspram Božijih blagodati nisu nešto što bi bilo vrijedno spomena. Upravo zbog toga ljudi se pred Bogom stalno izvinjavaju zbog svojih nedostatnosti, priznaju svoju poniznost, nemoć i kude sami sebe.  Dakako, čovjek izgubi svoju čast onda kada pogleda i vidi ne samo da naspram beskrajnih i bezbrojnih Božijih blagodati nema pokornosti i ibadeta, nego je počinio i mnoštvo grijeha.

U svakom slučaju, uloga samopromatranja i svođenje računa sa sobom ogleda se u tome da se čovjek udostoji svoju prošlost ispraviti i posredstvom ibadeta, pokornosti, duhovnog vježbanja i nametanja sebi poteškoća očistiti svoje grijehe, kao što je rekao Ja‘kub Kindi: “Na kraju svake noći moramo sagledati sve svoje govore i djela koja smo počinili u toku dana i noći, pa kada se suočimo sa grijehom koji smo počinili, intenzivirajmo kuđenje i kritiku duše, a izvršavajući kaznu (had) nad sobom, ne dozvolimo sebi činjenje grijeha.”

 

Porodica

Muslimanski mislioci vođenje poslova porodice tretirali su pod naslovom “upravljanje domom” (tedbire menzil). Hadže Tusi u raspravi o ovoj temi porodicu smatra jednom od važnih osnova društva i govori o njenim stubovima. On ističe da je otac činilac jedinstva i prisnosti, glava porodice, osoba koja treba inteligentno i na osnovu spoznaje osobina i karakteristika svakog člana porodice pripremiti plan i program posredstvom kojeg će odgojiti pristojnu djecu i malo društvo porodice zasnovati na ispravan način. Majka, kao činilac opstanka i čuvar interesa porodice, zbližavanjem i ljubavlju, također, treba organizirati porodicu i podariti joj toplinu.

Tusi osnivanje porodice smatra svetim poslom, a duhovne, psihičke i društvene motive za osnivanje porodice, kao što su opstanak roda, odnosno loze, očuvanje interesa i dobara, smiraj i mir, vidi kao valjane motive za njeno osnivanje. Odabir bračnog druga zbog imetka i ljepote smatra neispravnim.

Hadže Tusi, naglašavajući temeljnu ulogu žene, osobine hvalevrijedne žene predstavlja na sljedeći način: Hvalevrijedna žena je vjernica, povjerljiva, rodna, čedna, poslušna i dobrohotna. Žena koja svojim lijepim moralom i ponašanjem umiruje svoga muža unosi smiraj i toplotu u porodicu , dobrohotna je poput majke, u pogledu pomirljivosti morala je poput saosjećajnog druga, u pogledu pokornosti je poput sluškinje, kratkog je jezika, poslušna je i nije zahtjevna. Nasuprot tome, žena koja nije dostojna braka srdi se poput silnika, razotkriva nedostatke muža poput onih koji gaje zlobu, i poput lopova smatra dozvoljenim pronevjeru muževog imetka.

Hadže Tusi u pogledu upravljanja porodicom za ispravno vođenje poslova života i postojanost temelja porodice obraća pažnju na tri važna principa:

  1. plemenitost: Očev odnos sa članovima porodice treba počivati na načelu plemenitosti. On mora ukazivati poštovanje prema svojoj supruzi, o porodičnim pitanjima mora se s njom savjetovati i mora osigurati uvjete posredstvom kojih će očuvati njenu vrijednost. Nema sumnje da će ovakav postupak suprugu poticati na pristojno ponašanje prema mužu. Ako na ovaj način plemenitost postane svjetiljka prisnosti porodičnog okruženja, osnova porodice bit će čvrsta i postojana.
  2. strahopoštovanje: Otac kao glava i upravitelj kuće mora biti poštovan od strane članova porodice. Njegove naredbe i zabrane trebaju se poštovati da bi porodični život bio ustrojen. Zato on treba dobro procijeniti svoj položaj i očuvati ga. Ne bude li otac u porodici izazivao neophodno strahopoštovanje i uvažavanje, upravljanje poslovima kuće bit će poljuljano, supruga i djeca neće obraćati pažnju na njega i neće izvršavati njegova naređenja ni kloniti se zabrana, pa će se s vremenom osnove porodice urušiti.
  3. zaokupljenost: Muž svojim preciznim planiranjem treba učiniti da misli njegove supruge budu zaokupljene odgojem djece, brigom o kući i brigom o mužu tako da joj ne preostaje slobodnog vremena jer žena, ne bude li imala obaveza, može biti odvedena ka iskvarenosti i nemoralu. Hadže Nasir u vezi sa vođenjem brige o supruzi muževima napominje dvije stvari: prvo, iako prema supruzi mora ukazivati ljubav i saosjećanje, mora se čuvati pretjerivanja u tome; i drugo, treba sprječavati suprugu od druženja sa starim ženama koje su se više puta udavale.

 

Društvo

Čovjek ima bezbroj potreba čije je osiguravanje izvan moći svakog čovjeka kao pojedinca. Iz tog razloga moraju se organizirati ljudska društva i pojedinci tako da se potpomažu i međusobno sarađuju. Poput dijelova jednog tijela trebaju pripremati uvjete za osiguranje potreba.

Po ovom pitanju od posebne je važnosti društveni sklad pošto su priroda, moral, želje i metode različiti i ukoliko se pojedinci prepuste samima sebi, svako gleda svoju korist i želi svoju korist čak i kada je ostvarenje toga po cijenu žrtvovanja interesa i koristi drugih. Rezultat ovakvog haosa je nepostojanost društva.

Prema tome, društvo, pored toga što ima potrebu za zakonom, ima potrebu i za društvenim odgojem. Hadže Tusi u svojim djelima opširno je raspravljao o pitanjima vezanim za društvo, upravljanje gradovima i vrstama gradova. Naravno, prije njega je Farabi ova pitanja detaljno pojasnio. Farabi zastupa stav da smjer obrazovanja i odgoja, te planiranja obrazovanja i odgoja mora biti utopija, odnosno idealni grad (medina fadila). Hadže Tusi je većinu ovih pitanja vezanih za društvo i društveni odgoj preuzeo od Farabija. Stoga ćemo se ovdje suzdržati od prenošenja onoga što je izneseno u prvom svesku ovog zbornika radova, u dijelu posvećenom Farabiju, i samo ćemo ukazati, iz Tusijevog aspekta, na jedan dio pitanja vezanih za društveni odgoj.

 

Načela koja vladaju društvom

Hadže Tusi za pojavu i opstanak idealnoga grada i ostvarivanje čestitog i savršenog društva neka načela smatra neophodnim, da bi se pod okriljem njihove vladavine osigurale potrebe društva i da bi svi pojedinci postigli istinsko blaženstvo. To su sljedeća načela:

  1. ljubav: Ljubav je neophodan uvjet za postizanje čestitog, savršenog i postojanog društva. Ako vođa idealnoga grada bude postupao s ljudima poput oca i prema njima bude gajio ljubav, ako i narod, poput djece prema ocu, bude postupao sa ljubavlju i poštovanjem, ako sve jedinke srednjeg društva (ummet) budu poput braće i svako od njih bude svoje dužnosti izvršavao kako priliči, te ako svi pojedinci u društvu protiv svojih neprijatelja budu jedinstveni poput prstiju jedne ruke, društvo će ostvariti svoje ciljeve. Hadže smatra da je ljubav bolja od pravde jer je ljubav činilac pojave prirodnog jedinstva, a ovakvo jedinstvo, bez ikakve sumnje, bolje je od vještačkog jedinstva koje proizlazi iz pravde.
  2. vjera i politika: Hadže Tusi vjeru i politiku smatra međusobno povezanim i ovisnim, te vjeruje da se međusobno dopunjavaju i usavršavaju, a razdvojenost vjere i politike smatra činiocem destabilizacije i urušavanja temelja društva. U vezi s tim kaže: “Vjera je temelj, a vlast stub. Kao što temelj bez stuba nema smisla, a stub bez temelja je uništen, tako je i vjera bez vlasti beskorisna, a vlast bez vjere uzaludna.”
  3. mudrost: Hadže Tusi insistira na vladavini mudrosti nad gradom i napominje: “Kao što je činilac (kivam) tijela priroda, činilac prirode duša, a činilac duše um, tako je i činilac grada vladar ili vođa, činilac vođe je politika, a činilac politike je mudrost, tj. ako se mudrost uvriježi među ljudima i vlada njima, svi će ljudi postupati po zakonu i društvo će postići svoje ciljeve.”
  4. pravda: Osnova, opstanak i prosperitet idealnoga grada zavise od pravde i zakona. Hadže Tusi kaže da je činilac države pravednost i da je vladar dužan voditi računa o stanju svoga naroda i insistirati na očuvanju pravičnih zakona. Da bi se postigao postojan temelj pravde, potrebno je ostvarenje nekih uvjeta: vladar, odnosno vođa, mora imati jedinstven pogled prema svim klasama društva, jednako postupati sa misliocima, piscima, naučnicima, zanatlijama, umjetnicima, poljoprivrednicima, trgovcima i čuvarima vlasti i naroda, te treba svima željeti dobro i korist i sve smatrati jednakim pred zakonom;  on mora uzimati u obzir zasluge jer svaki član idealnoga grada ima udio u njegovim mogućnostima, bogatstvima i dobrima. Vođa takvoga grada svakog njegovog člana treba učiniti korisnikom tih mogućnosti i dobara, naravno svakog u skladu sa zaslugama, jer je zabranjivanje ili smanjivanje udjela bilo kojeg pojedinca nepravda prema njemu, kao što je i povećanje njegovog udjela nepravda prema društvu.

Prema tome, da bi se ostvarila pravda, svakome treba dati udio prema njegovim zaslugama, a ako neko bude kršio zakon i prelazio granicu pravde, treba se suočiti sa kaznom koja odgovara njegovom nedjelu.

 

Vjerski i umni odgoj

Hadže Tusi smatra da je veza između vjere i filozofije čvrsta i duboka. Njihove misije nalazi zajedničkim i usklađenim. Vjeru smatra pomagačem uma i za čovjekov odgoj vjeru imenuje prvim, a filozofiju drugim odgajateljem.  On je u sferi obrazovanja i odgoja učenja vjere i filozofije međusobno izmiješao. Naučavao je da je obaveza oca i majke da svoje dijete prvo obavežu božanskim zakonom, budući da vjera može uputiti čovjeka ka mudrosti, pravednosti, hrabrosti i čednosti. Pored toga, umjerenost kao ustaljeno svojstvo duše, a to je Pravi put Božiji (sirati mustekimi ilahi), vjera može učiniti ukorijenjenom u duši i može spriječiti čovjeka od pretjerivanja i uskraćivanja (ifrat ve tefrit).  Znači, roditelji i odgajatelji od samog početka djecu trebaju podučavati o Kur’anu, sunnetu i vjerskim dužnostima te voditi računa o njihovom izvršavanju tih dužnosti.

U nastavku ove rasprave Tusi ističe: Kada završi doba djetinjstva, treba ga pozivati na proučavanje mudrosti, da se ono što je na početku naučio slijeđenjem učini argumentiranim i dokazanim. Neka se trudi na polju djelovanja da bi se okrenuo prema umjerenosti i da bi pravdu učinio vladarom,  iako je postizanje pravednosti na svim poljima teško, kao što stoji u vjerskim učenjima da je put Božiji tanji od dlake i oštriji od mača.

Hadže Tusi zastupa stav da čovjek zbiljsko blaženstvo postiže u slučaju kada svoje strasti, srdžbu i želje podredi umu, a um podredi vjeri i učini da mu volja iščezne u Božijem htijenju.

S ciljem osiguranja primjene vjerskih pitanja kod adolescenata i mladih, Tusi preporučuje tri stvari: 1) poticanje i korenje: Roditelji i odgajatelji posredstvom hvaljenja i veličanja djece i adolescenata u prisustvu drugih, također i posredstvom prisnosti s njim mogu ih motivirati prema pitanjima vjere;  2) hvaljenje božanskih ljudi: Dijete prihvata uzor pa stoga, ukoliko se u njegovom prisustvu budu hvalili božanski ljudi i dobročinitelji, a kudili zli ljudi i grješnici općenito (bez navođenja imena itd.), i ako se dobro opiše ružnoća grijeha, bez sumnje će se ono ugledati na božanske ljude, okrenuti ka pobožnosti i udaljiti od grijeha;  3) strpljivost i podnošenje: Za postizanje Pravog puta Božijeg strpljivost i podnošenje su neophodni i bez njih je nemoguće postići savršenstvo.

Hadže Tusi, pozivajući se na mudrace, ibadet spominje kao jedan od najvažnijih činilaca vjerskog odgoja i dijeli ga na tri ibadeta: 1) nutarnji ibadet: ova vrsta ibadeta tiče se čovjekovog srca i u nju spadaju vjerovanja i misli; 2) tjelesni ibadet: ibadeti koji su u vezi sa tijelom, kao što su namaz, post i hadž; 3) društveni ibadeti: ova vrsta ibadeta dolazi do izražaja u društvenim odnosima, a primjeri ovog ibadeta su poštivanje pravde, pravičnost, dobročinstvo i udjeljivanje.

Tusi namaz smatra činiocem skrušenosti (hudu‘) i poniznosti srcem koja se ispoljava na spoljašnjosti čovjeka (hušu‘) pred Bogom, kao i uzrokom slabljenja uticaja moći srdžbe i udaljavanja od oholosti. Smatra da post uzrokuje pojavu strpljivosti, podnošenja i kontroliranja nagona, dok hadž vidi kao selidbu ka Bogu, činilac približavanja Njemu i činilac spoznaje Imama , a u vezi sa džihadom, zekatom, odricanjem i prihvatanjem zaštitništva (teberra ve tevella) govori opširno.

 

Klasifikacija nauka

Na kraju poglavlja o obrazovanju i odgoju navest ćemo klasifikaciju nauka prema Hadže Tusiju. On u knjizi Ahlake Nasiri i u poslanicama Aksamu-l-hikme i Esasu-l-iktibas govori o klasifikaciji nauka. Najprije je definirao mudrost i onda je podijelio na spekulativni i praktični dio. Dalje je spekulativnu mudrost podijelio na metafiziku, fiziku i matematiku, a praktičnu mudrost na etiku, upravljanje domom i upravljanje gradom. Nakon toga, opširno je pojasnio njihove glavne i sporedne grane, tako da broj nauka koje spominje dostiže trideset i pet. Naprimjer, glavnim granama matematike, koja je jedan od dijelova spekulativne mudrosti, smatrao je numerologiju, geometriju, astronomiju i muziku, a njenim sporednim granama nauku o sabiranju i oduzimanju, algebru i jednačine, topografiju, mehaniku, nauku o astronomskim kalendarima i kalendarima, optiku i okultne nauke.

On vjeruje da je korist od nauke etike spoznaja individualnih koristi kao što su spoznaja savršenstva duše, vrlina, poroka i činilaca savršenstva, korist od mudrosti i upravljanja domom je osiguravanje interesa porodice i odgoj ćudoredne djece, dok je korist od upravljanja gradom spoznaja zajedničkih interesa grada i društva.

Hadže Tusi logiku ne ubraja u dijelove mudrosti. Zapravo, on logiku smatra propedeutičkom naukom (‘ilmi ali) jer ona pojašnjava kakvoću dolaska do nepoznanica i metodu njihovog pretvaranja u poznanice, te čuva od grešaka pri mišljenju. Zbog toga je logika nauka koja služi drugim naukama.

Nauku vjerske apologetike i spoznaju načela vjera smatra osnovom vjerskih nauka. Tvrdio je da se apologetici ne pridaje dovoljno pažnje i da se pitanja ove nauke moraju pojasniti više nego što je učinjeno. On sam, sa ovim ciljem na polju apologetike napisao je djelo Tedžridu-l-i‘tikad.

 

Materija odgoja i obrazovanja

Hadže je program obrazovanja i odgoja djece izgradio na osnovu stepena prirodnog razvoja djeteta. Uvjeren je da program obrazovanja i odgoja djeteta treba napredovati uporedo sa razvojem djetetovih moći i prvo se treba pozabaviti odgojem, upućivanjem i uravnoteživanjem moći strasti, jer se od svih čovjekovih moći moć strasti najprije pojavljuje i ona je postavljena u njegovo biće s ciljem osiguranja opstanka i privlačenja odgovarajućih stvari. Upravo iz ovog razloga dijete od samog početka nastoji osigurati hranu, vodu i san. Prema tome, prije negoli njime ovladaju pokuđena moralna svojstva i navike kroz udovoljavanje moći strasti, treba ga odgojiti posredstvom lijepih manira i pohvalnog morala  te podučiti pravilima lijepog ponašanja, kao što su kultura objedovanja, govora, druženja i vježbanja. Također ga treba podučiti lijepim moralnim osobinama kao što je govorenja istine, skromnosti, poslušnosti roditeljima i učiteljima kao i vjerskim učenjima.

Kada se dijete više razvije, ono što je na početku naučilo zahvaljujući slijeđenju sada mora savladati uz dokaz. Na osnovu sposobnosti, talenta i predmeta interesa koje ima prema određenoj nauci ili zanatu treba se i opredijeliti za to. Ako se želi učiti mudrosti, prvo mora savladati logiku da bi naučilo način ispravnog razmišljanja i da bi bilo sačuvano od pogrešaka u misljenju, zatim da nauči matematiku da bi se njegov um upoznao sa pitanjima dokazivanja, kako bi na kraju studirao filozofiju i mudrost.

 

Hadže Nasir na polju obrazovnih programa ukazuje na tri osnovne činjenice:

  1. obrazovni program mora počinjati tekstovima koji su po sadržaju lagani i obimom mali, tako da i dijete može osjetiti slast učenja. Kasnije treba postepeno pristupati težim tekstovima.
  2. obrazovni i odgojni program treba planirati na takav način da svaki pojedinac svaku nauku, struku i vještinu koju studira može dovesti do posljednjeg stepena, a ne da je napusti na pola puta.
  3. u obrazovnom programu klasičnim, postojanim i temeljnim naukama treba dati prednost u odnosu na nove i nepostojane nauke. Među ovim naukama vjerske nauke treba smatrati vrjednijima i treba pokazivati više naklonosti prema namazu i odnosu sa Bogom, jer su za savladavanje nauka i postizanje Božije blizine veza s Bogom i namaz u stanju skromnosti i poniznosti veoma uticajni. Oni upoznaju čovjeka sa početkom i krajem i objelodanjuju mu bit postojanja kao čistu egzistenciju i suštu ovisnost, kao što je Svevišnji poručio: Sve će osim Njega propasti!

 

BIBLIOGRAFIJA

  1. Ibn Fahd Hilli Džamaluddin: El-Muhezzibu-l-bari‘ fi šerhi-l-muhtesari-n-nafi‘, Defteri entešarate islami, Kom, 1369. g.
  2. Emin Sejjid Muhsin: A‘janu-š-ši‘a, Daru-t-ta‘arif, Beirut, 1408. g. po H.
  3. Hunsari Muhammed Bakir: Revdatu-l-džennat, Entešarate isma‘ilijan, Kom, 1390. g.
  4. Siddik ‘Isa: Tarihe ferhenge Iran, Teheranski univerzitet, Teheran, 1363. g.
  5. Tusi Nasiruddin: Agaz ve endžame džahan, bilješke na marginama Hasenzade Amuli, Entešarate ferheng va iršade islami, 1366. g.
  6. Tusi Nasiruddin: Ahlake Muhtešemi, Entešarate danešgah, Teheran, 1361. g.
  7. Tusi Nasiruddin: Ahlake Nasiri, sa ispravkama i pojašnjenjima Mudžtaba Mejnevija i ‘Alireza Muradija, Harazmi, Teheran, 1369. g.
  8. Tusi Nasiruddin: Esasu-l-iktibas, ispravke Muderris Radavi, Teheranski univerzitet, 1326. g.
  9. Tusi Nasiruddin: Evsafu-l-ešraf, tashihi Muhammed Muderrisi, Kitab furuši islami, Teheran, 1369. g.
  10. Tusi Nasiruddin: Kešfu-l-murad fi šerhi tedžridi-l-‘itikad, Muessesei entešarate islami, Kom, 1099. g. po H.
  11. Tusi Nasiruddin: Telhisu-l-muhassal, Muessesei mutala‘ate islami, Teheran, 1359. g.
  12. Tusi Nasiruddin: Risala fi-s-sejri ve-s-suluk, staro izdanje (bez datuma i mjesta objavljivanja).
  13. Tusi Nasiruddin: Revdatu-t-teslim, ispravke V. Ayanf, Nešre hami, Teheran, 1363. g.
  14. Tusi Nasiruddin: Šerhi išarat ve tenbihat, Matba‘atu hajdari, Teheran [Bez godine izdanja].
  15. Tusi Nasiruddin: Šive-je daneš pežuhi, prijevod Bakira Gubarija, Deftere nešr va tahkikate bedr, Teheran, 1362. g.
  16. Tusi Nasiruddin: Fusul, tashihi daneš pezhuh, Teheranski univerzitet, Teheran, 1088. g. po H.
  17. Tusi Nasiruddin: Fusulu-l-‘akaid, Matba‘a rahmanijje, Egipat [Bez godine izdanja].
  18. Tusi Nasiruddin: Kava‘idu-l-‘akaid, staro izdanje (bez datuma i mjesta objavljivanja).
  19. Tusi Nasiruddin: Musennefat: Šerhi mes’eleti-l-‘ilm, Mešhedski univerzitet, Mešhed [Bez godine izdanja].
  20. Farabi Ebu Nasr: Arau ehli-l-medineti-l-fadile, Daru-l-mašrik, Beirut, 1991. g.
  21. Majlisi Muhammed Bakir: Biharu-l-envar, Daru ihjai-t-turasi-l-‘arabi, Beirut [Bez godine izdanja].
  22. Mudarris Radavi Muhammed Taki: Ahval va asare Hadže Nasir, Entešarate bunjade ferheng, Teheran, 1370. g.
  23. Obilježavanje sedamstote godine Hadže Tusija, broj izdanja 14. [Bez godine izdanja].
  24. Muderrisi Zendžani Muhammed: Serguzešt va ‘akaidi felsefi Hadže Nasiruddin Tusi, Emir Kebir, Teheran, 1363. g.
  25. Ni‘me Šejh ‘Abdullah: Falasifa ši‘a, prijevod Sejjida Dža‘fera Gadbana, Entešarate enkelabe islami, Teheran, 1367. g.
  26. Vafaji ‘Abdulvahid: Hadže Nasir javare vahj va ‘akl, Merkeze čap ve nešr saziman va tebligat, Teheran, 1375. g.
  27. Hani Nu‘man Ferhat: El-Hadže Nasiruddin Tusi ve ara’uhu-l-felsefijje ve-l-kelamijje, Daru ihjai-t-turasi-l-islami, Beirut [Bez godine izdanja].

 

About the author

nihad