ODGOJ I OBRAZOVANJE

METODE OBRAZOVANJA I ODGOJA

Written by nihad

Zornudžijeve metode

Učitelj se u obrazovanju treba služiti metodama pomoću kojih će učenicima prenijeti najviše pitanja na najlakši način. Zornudži je u svojoj knjizi ukazao na neke od ovih metoda. Iako one nisu brojne, od velikog su značaja za podizanje nivoa kvaliteta i kvantiteta obrazovanja. Te metode su sljedeće:

  1. Sa predavanjima treba početi u jednom blagoslovljenom (mubarek) danu da bi učenik znanje smatrao svetim i blagoslovljenim i da bi ga učio sa sklonošću i željom. Zornudži, slijedeći svoje učitelje, od dana u sedmici smatra blagoslovljenom i pogodnom za početak predavanja srijedu, jer je Uzvišeni Bog svjetlost stvorio u ovom danu. Također se od časnog Poslanika, s.a.v.a, prenosi da nema nijedan posao koji se započinje u srijedu, a da ne bude dovršen.
  2. Učitelj mora podsjetiti učenike na vrijednost i važnost znanja i obrazovanja, kao i na njegove dragocjene učinke na različite vidove čovjekovog života, da bi se u njima stvorio poticaj za obrazovanje. Ako taj poticaj već postoji kod njih, on se ovim jača.
  3. Obrazovanje mora početi pitanjima koja su lahka i bliska umu, a pitanjima koja su teška i daleko od uma treba pristupiti postepeno. Zornudži tri stvari smatra razlozima za odabiranje ovakvog pristupa: a) ova metoda je među ljudima poznata i njena učinkovitost je dokazana iskustvom; b) učenik pomoću ove metode lakše shvata i pamti gradivo; c) ova metoda je manje zamorna i dosadna za učenike.
  4. Časovi ne smiju trajati toliko dugo da kod učenika izazivaju dosadu, a gradivo koje se predaje na bilo kojem času ne smije biti toliko obimno da učenik izgubi sposobnost i spremnost za njegovo savladavanje. Po Zornudžijevom mišljenju, za nove učenike gradivo na svakom času treba biti takvo da se može u potpunosti usvojiti ako se dva puta ponovi. Ukoliko gradivo bude preobimno, učenik će ga savladati ponavljanjem više puta, trošeći pritom više vremena. Kao rezultat toga, naviknut će da svako pitanje pređe mnogo puta kako bi ga mogao savladati. Ovaj pristup uzrokuje pojavu slabosti u moći poimanja učenika, što predstavlja veliku prepreku njegovom napretku u obrazovanju, i to prepreku koja se ne može lahko otkloniti.
  5. Učitelj se prema učenicima mora ophoditi lijepim moralom, sa njima mora postupati blago i tolerantno i ni na koji način im ne treba otežavati. Primjenom ovih metoda učenici neće učenje smatrati nametnutom i bespotrebnom obavezom te će mu pristupiti sa raspoloženjem i voljom.

Vrste znanja

Zornudži znanje, prema ulozi i uticaju koji ima u ljudskom životu, dijeli na tri vrste:

  1. znanje čije je usvajanje neophodno za sve ljude u svim uvjetima. Ono je poput hrane bez koje čovjek ne može ostati živ. Znanje o vjerskim naukama i etici pripada ovoj vrsti jer prijatan život, onosvjetsko blaženstvo i ispravan odgoj pojedinca nisu mogući bez tog znanja. Zbog toga je usvajanje ovih dviju vrsta znanja obavezno za sve ljude ponaosob (vadžib ‘ajni).
  2. znanje koje je neophodno za jedan broj ljudi u određenim uvjetima. Ono je poput lijeka čija je upotreba nekada neophodna u čovjekovom životu. Nauke kao što su medicina i farmakologija pripadaju ovoj skupini. Usvajanje ovih nauka nije obaveza za sve. Jedan broj članova društva s ciljem udovoljavanja potrebama u tom društvu mora se opremiti ovim znanjem. Ukoliko se neki ljudi budu opredijelili za ovaj posao, obaveza spada sa ostalih članova društva, a ukoliko ne bude niko izvršavao ovu obavezu, svi članovi društva bit će odgovorni.
  3. znanje koje je i za pojedinca i za društvo štetno usvajati. Ono je poput bolesti koja društvo vodi ka iskvarenosti i propadanju. Usvajanje ovakvih znanja je zabranjeno (haram). Zornudži nauku o zvijezdama, koja se koristi za izbjegavanje Božijeg predodređenja, neosnovana predskazanja, odvođenje ljudi u stranputicu i nemar predstavlja kao primjere ovog znanja. Po njegovom mišljenju, mjerilo dozvoljenosti i zabranjenosti obrazovanja znanju jeste njegova korist ili šteta. Zato obrazovanje o drugom dijelu nauke o zvijezdama, koji se koristi za određivanje kible i namaskih vremena smatra korisnom i dozvoljenom.

Motivi za obrazovanje

Zornudži cilj i motiv koji učenika pokreće na usvajanje znanja smatra posebno važnim. On je prvo poglavlje svoje knjige posvetio ovom pitanju i vjeruje da vršitelj koji ima slobodu izbora (fa‘ili muhtar) nijedno djelo ne radi bez namjere i cilja. S druge strane, po predaji Božijeg poslanika, s.a.v.a.: “Zaista su djela prema namjerama”, vrijednost svakog djela zavisi od motiva. Mnoga djela, koja su po vanjštini ovosvjetska, zbog lijepog poticaja svrstala su se u onosvjetska djela, i obratno, mnoga su djela po vanjštini onosvjetska, ali su se zbog loših namjera uvrstila u red ovosvjetskih djela.  Prema tome, učenik, uzimajući u obzir ljepotu i vrijednost svojih ciljeva, treba svoje djelo učiniti vrijednim, tj. obrazovanje treba učiniti vrijednim i uzvišenim, a ne da se obrazuje zbog niskih i bezvrijednih ciljeva. Vrijedni poticaji koji obrazovanje čine uzvišenom i daruju vrijednost poslu učenika su:

  1. Božije zadovoljstvo: Bog voli da Njegovi robovi svoje ambicije ulažu u usvajanje znanjâ, posebno onih znanja koja osiguravaju uvjete za približavanje čovjeka Njemu. Dakle, lijepo je da poticaj učenika bude Božije zadovoljstvo!
  2. onosvjetska sreća: Učenik ne treba tražiti znanje radi postizanja niskih ovosvjetskih stvari, sticanja imetka, ovosvjetskog položaja ili privlačenja pažnje ljudi, već treba uzimati u obzir vječni život i sreću na Budućem svijetu, čime bi sticanje znanja dobilo vrijednu i duhovnu formu. Ovakav učenik nikad neće svoje znanje upotrijebiti na štetu ljudi.
  3. bogobojaznost i sustezanje: Učenik obrazovanje ne treba smatrati svojim ciljem, već ga treba postaviti kao sredstvo i uvjet odgoja duše i postizanja viših stepena, te se njim treba koristiti za ostvarivanje čistoće duše i sticanje dvaju vrijednih svojstava – bogobojaznosti i sustezanja – zato što se ona ne mogu steći neznanjem. Učenik tokom školovanja treba prelaziti stepene bogobojaznosti i steći kao ustaljeno svojstvo duše (meleke) sustezanje i nevoljkost prema Ovom svijetu i njegovim ukrasima.
  4. zahvaljivanje na blagodatima: Učenik mora biti zahvalan na blagodatima razuma i zdravlja koje mu je podario Uzvišeni Bog, pa stoga priliči da znanje stiče sa namjerom zahvaljivanja na Božijim blagodatima.
  5. opstanak vjere: Opstanak vjere islama povezan je sa znanjem i spoznajom pa učenik za sticanje znanja može sebi postaviti kao cilj očuvanje i jačanje vjere.
  6. zatiranje neznanja: Učenik otklanjanje neznanja od sebe, a učitelj otklanjanje neznanja od drugih trebaju sebi postaviti kao cilj obrazovanja. Sam užitak shvatanja i otklanjanja neznanja dovoljan je da pametnog čovjeka potakne na obrazovanje. Onaj ko znanje stiče podnoseći muke u sebi pronalazi užitak koji je bolji od svih ovosvjetskih užitaka. Upravo zato jedan od učenjaka, kada god bi shvatio neko novo naučno pitanje, rekao bi: “Kako su daleko vlastodršci od ovih užitaka.”

Moral i osobine učenika

Zornudži u različitim poglavljima svoje knjige spominje moral i osobine koje su u vezi sa učenjem, a kojima bi se učenik trebao ukrasiti. U nastavku navodimo te stavke:

Čišćenje duše

Po Zornudžijevom uvjerenju, čišćenje duše je jedan od najvažnijih poslova koji u vrijeme učenja treba biti moto učenika. On smatra da učenik mora i vanjštinu i unutrašnjost očistiti od prljavština, a ukrasiti se onim što je lijepo. U pogledu nutrine, on mora svoju dušu očistiti od pokuđenih svojstava kao što su zloba, mržnja, škrtost, pohlepa, oholost i zavidnost, a treba se ukrasiti moralnim osobinama kao što su skromnost, samopoštovanje, oslanjanje na Boga i ozbiljnost. Zornudži ovu svoju tvrdnju dokazuje na sljedeći način. Pokuđeni moral je sa aspekta duhovnosti poput psa, a časni Poslanik, s.a.v.a, poručio je da meleci ne ulaze u kuću u kojoj se nalazi pas ili slika psa. S druge strane, čovjek može steći znanje samo posredstvom meleka, dakle vlasnik pokuđenog svojstva ne može se koristiti znanjem.  Zornudži najviše kudi oholost i smatra da se znanje ne može steći sa ohološću, pa se tragaoci za znanjem moraju ukrasiti skromnošću. Također, naglašava važnost priskrbljivanja samopoštovanja i uvjeren je da se učenik mora suzdržavati od pohlepe koja proizvodi niskost duše, te se čuvati od svega što krnji njegovo samopoštovanje.

Ova unutrašnja čistoća mora se manifestirati i na vanjštini i u ponašanju učenika. Zornudži u poglavlju Sustezanje od svega što nije dozvoljeno u toku obrazovanja ukazuje na neophodnost suzdržavanja od ružnih djela kao što su ogovaranje, rasipništvo, mnogo jela i loše mišljenje o drugima. Smatra da se učenik mora sustezati od svega što nije dozvoljeno, izvršavati božanske obaveze i napuštati božanske zabrane. Dakako da on suzdržavanje od svega što nije dozvoljeno (vara‘) smatra postepenim. Učenici koji posjeduju ovu osobinu u potpunom vidu pored poštivanja obaveza i zabrana ne posustaju ni u izvršavanju adaba i pohvalnih djela (mustehab), kao što je sjedenje okrenuti licem prema kibli, a suzdržavaju se od prejedanja, spavanja i beskorisne priče. Čuvaju se uzimanja hrane čija je čistoća i dozvoljenost sumnjiva i koja je daleko od Božijeg spomena i blizu nemara. Oni mnogo klanjaju, a namaz im je namaz poniznih Božijih robova, jer sam namaz pomaže učenju. Zornudži vjeruje da koliko stepen suzdržavanja od svega što je zabranjeno kod učenika bude veći, utoliko će lakše savladavati nauku i njegovo znanje će biti korisnije i za njega samog i za druge ljude.

Abicioznost i ozbiljnost

Zornudži dva svojstva – ambicioznost i ozbiljnost – smatra posebno važnim u obrazovanju. Po njegovom vjerovanju, sljedeće je obavezno:

  1. Učenik mora imati visoke ambicije jer su ambicije za čovjeka isto što je krilo za pticu i učenik će ostvariti uspjeh u sticanju znanja u skladu sa visinom svojih ambicija. Osoba koja svoju ambiciju ulaže u proučavanje djela određenog pisca uspjet će savladati samo jedan dio toga, a osoba koja svoje ambicije ulaže u proučavanje svih djela postići će više znanja. Osoba kojoj je cilj okupiranje istoka i zapada je osoba koja se zanima za prolaznu, malehnu i bezvrijednu stvar, a bolje joj je da svoje ambicije uloži u sticanje sreće oba svijeta.
  2. Učenikove visoke ambicije trebaju ići uporedo sa ozbiljnim radom i on treba znati da se ne može obrazovati bez ozbiljnosti. Ako učenik bude ozbiljan u učenju, on se neće libiti nikakvog napora na ovom putu, podnosit će teškoće, tegobe i muke i neće mu biti žao trošiti imetak na ovom putu. On mora znati da je najbolji imetak – imetak utrošen na putu sticanja znanja.

Blagost

Kao što naglašava važnost danonoćnog rada, ostajanja budnim u noćima i podnošenja teškoća radi sticanja znanja, Zornudži i pretjerivanje u svemu ovom smatra štetnim. On vjeruje da učenik mora posjedovati osobinu blagosti i da prema sebi treba biti tolerantan. Ne smije se toliko opteretiti da mu tijelo i duša oslabe ili da se razboli. Zornudži ovaj stav temelji na riječima Imama ‘Alija, a.s.: “Tvoj nefs je tebi poslušna jahalica, pa s njim postupaj sa blagošću.”

Čilost

Jedan od najvećih činilaca uspjeha u obrazovanju je čilost i veselje, a jedna od najvećih nedaća obrazovanja je lijenost i tromost. Učenik u svim uslovima treba sačuvati čilost za učenje i što više je uvećavati. On mora, misleći o vrlinama, o koristima znanja i učenja, o opstojnosti i vječnosti znanja, te jačanjem poticaja za sticanje znanja, u sebi očuvati čilost i sačuvati se od stvari koje uzrokuju nenaklonost, lijenost i slabljenje čilosti i veselosti.

Zornudži savjetuje da se učenik, ukoliko se zamori prilikom učenja nekog predmeta, okrene proučavanju nekog drugog, da bi povratio čilost. Tako se Ibn ‘Abbas, kada god bi osjećao umor zbog proučavanja apologetike, okretao čitanju pjesničkih djela. Isto tako bi i Muhammed ibn Hasan Buhari, noću pred sebe poredao razne knjige i kad god bi se umorio od čitanja jedne, prešao bi na drugu.

Oslanjanje na Boga

Oslanjanje na Boga je jedna od osobina učenika. Zornudži je i ovom pitanju, zbog važnosti koje ono ima, posvetio posebno poglavlje. On vjeruje da učenik pitanje svoje opskrbe treba prepustiti Bogu. Svoje srce ne treba zamarati poslovima kao što su nabavljanje hrane i odjeće, već se treba zadovoljiti onim što je dovoljno za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba; u suprotnom, neće moći steći znanje, lijep moral i stepene vrlina. Zornudži imućnim roditeljima učenika i općenito, imućnim članovima društva, preporučuje da djeci osiguraju životne troškove kako bi se oni mogli bez brige školovati. Ukoliko osiguravanje životnih troškova učenika ne bude moguće ovim putem, učenik može naučiti neki zanat i pored obrazovanja se baviti radom i zaradom, a i praksa prethodnika ukazuje na to da se bavljenje nekim zanimanjem pored školovanja, s ciljem osiguravanja životnih potreba, ne kosi sa sticanjem znanja.

Prijateljstvo sa dobrima

Učenik mora biti pažljiv u izboru prijatelja i drugova. Treba za prijatelje izabrati osobe koje su čestite, pametne, marljive i znalci, a treba izbjegavati prijateljstvo i druženje sa smutljivcima, grješnicima, neznalicama i onima koji mnogo pričaju, jer prijateljevanje s njima uzrokuje gubljenje vremena, traćenje života i biva povod za pojavu pokuđenog morala i ponašanja kod učenika, jer svako druženje nužno ostavlja trag.

Očuvanje vrijednosti znanja

Učenik na znanje i spoznaju treba gledati sa veličanjem i poštovanjem. Treba cijeniti znanje i sve što je u vezi s njim. Ako učenik ne očuva poštovanje prema znanju i znalcima, kao i svijest o njegovoj vrijednosti, neće moći steći znanje i neće moći imati koristi od njega. Očuvanje ovog poštovanja i svijesti ima različite oblike:

  1. poštivanje učitelja: Učenik iz dva razloga treba poštovati visok položaj učitelja: prvo, zbog toga što je on vlasnik dragocjenog bisera kakav znanje i spoznaja jesu, a drugo, zbog toga što ga on podučava. Čak je i podilaženje, koje je u drugim slučajevima pokuđeno, pohvalno s ciljem sticanja znanja od učitelja. Zornudži se vezano za vrijednost učitelja poziva na riječi Imama ‘Alija, a.s.: “Ja sam rob onome ko me nauči jednom slovu.”

Zornudži na osnovu društvenih normi ponašanja aktuelnih u njegovo vrijeme sljedeće slučajeve predstavlja kao primjere poštovanja učitelja: ne započinjati govor prije učitelja, tražiti dozvolu prije nego se počne govoriti, sjediti dalje od učitelja, pažljivo slušati njegov govor, ne hodati ispred njega, ukazivati poštovanje učiteljevoj djeci i bližnjima, pokoravati se njegovim naredbama (osim u slučajevima grijeha) i, uopćeno, izvršavati sve radnje koje će dovesti do njegovog zadovoljstva, a napuštati sva djela koja uzrokuju njegovu ljutnju.

 

  1. poštivanje knjige: Očuvanje poštivanja nauke i svijesti o vrijednosti nauke iziskuje da se poštuje i knjiga koja sadrži nauku i znanje. U skladu s tim, lijepo je da učenik knjigu uzima u ruke sa abdestom, da je piše lijepim rukopisom, da prilikom pisanja između redaka ostavlja dovoljno prostora i da ništa ne piše na njenim marginama. Svete i časne knjige kao što su Kur’an i tefsiri ne treba stavljati ispod drugih knjiga i treba se suzdržati od svega što može obezvrijediti knjigu.
  2. poštovanje prema drugim učenicima: I drugi učenici su povezani sa znanjem te se, kao takvi, razlikuju od običnih ljudi pa očuvanje vrijednosti znanja iziskuje da učenik druge učenike gleda s poštovanjem i veličanjem i da se prema njima odnosi na prikladan način.

Činioci uspjeha u obrazovanju

Pored vođenja računa o spomenutim moralnim svojstvima i lijepom ponašanju, radi ostvarivanja većeg uspjeha u učenju, učenik treba obratiti pažnju i na sljedeće stavke:

Potpuna posvećenost obrazovanju i odvojenost od svega drugog

Jedna od najvažnijih stvari, koja biva povod sve većeg i većeg uspjeha učenika u učenju, jest potpuna posvećenost obrazovanju i odvojenost od drugih stvari. Učenik mora svu svoju brigu i pažnju usmjeriti na učenje i izbjegavati sve što predstavlja prepreku na putu sticanja znanja. Drugim riječima, on mora biti u potpunosti obuzet učenjem. Ako se njegovo srce bude zanimalo za imetak, položaj, ženu, djecu i druge ovosvjetske stvari, njemu više sticanje znanja, lijepog morala i činjenje dobrih djela neće biti tako lahko. Potpuna posvećenost učenju postiže se posredstvom dviju stvari, od kojih je jedna afirmativna, a druga negacijska. Afirmativna je pažnja usmjerena na učenje u svim stanjima i vremenima, a negacijska je odvojenost od svega drugog.  Zornudži obraća pažnju na obje spomenute stvari i na jednom mjestu kazuje: “Priliči da tragalac za znanjem u svim stanjima i vremenima uzima znanje od bilo koje osobe”,  dok na drugom mjestu ističe: “Priliči da se tragalac za znanjem ne zanima ničim drugim osim nauke.”  Na kraju je ovo dvoje spojio u jednu rečenicu rekavši: “Priliči da tragalac za znanjem u svim vremenima bude obuzet učenjem. Onda kada se bude umorio od jedne nauke, neka se pozabavi drugom.”

Uloga učitelja u odabiru struke

Prirodi svakog čovjeka odgovara određena nauka, tako da učenik treba izabrati onu nauku koja odgovara njegovoj prirodi. Budući da učitelj ima više znanja i iskustva u prepoznavanju prirode i talenta učenika, učenik prilikom odabira struke ili nauke koju misli izučavati treba tražiti učiteljevo mišljenje i treba izučavati nauku koju mu on odabere. Učenici koji odabiru nauke koje su im učitelji preporučili postižu svoje ciljeve učenja, dok osobe koje svoje struke odabiru sami ne postižu svoje ciljeve. Zornudži prenosi da je Muhammed ibn Ismail Buhari počeo kod svog učitelja učiti Knjigu namaza iz oblasti fikha. Učitelj mu je rekao: “Idi i uči nauku hadisa”, jer je smatrao da se nauka hadisa bolje slaže s njegovom prirodom. Muhammed je krenuo sa učenjem nauke hadisa, u kojoj je prevazišao i imame hadisa.

Pažnja i ponavljanje

Učenik treba obraćati pažnju na ono što uči i uz promišljanje treba dobro i brzo prodrijeti do same srži pitanja. Ako učenik ne obraća dovoljno pažnje na učiteljeva predavanja, onda učitelj mora jednom ili više puta ponavljati isto predavanje, a ovo vodi ka tome da se učenik navikne da mora predavanje više puta preslušati ili učiti, što rezultira pojavom slabosti i tromosti u učenikovom shvatanju.

 

Pažnja i promišljanje sami po sebi nisu dovoljni za dobro savladavanje gradiva, već je neophodno da ga učenik ponavljanjem utvrdi. Svakako, mjera ponavljanja gradiva zavisi od njegovog kvaliteta i količine. Ako je obim gradiva velik ili ako ga je teško shvatiti zbog preciznosti i suptilnosti predmeta, onda ga je potrebno više puta ponavljati. Da bi učenik mogao gradivo dobro zapamtiti, Zornudži predlaže sljedeću metodu ponavljanja: Prikladno je da učenik jučerašnje predavanje ponovi pet puta, prekjučerašnje četiri puta, predavanje od prije tri dana tri puta, predavanje od prije četiri dana dva puta i, na kraju, da predavanje od prije pet dana ponovi jednom. Na osnovu ove metode učenik predavanja koja je slušao u prethodnim danima ne prepušta zaboravu, već ih ponavljanjem na spomenuti način čuva u svome sjećanju.  Zornudži pažnju i promišljanje, s jedne, te ponavljanje i vježbu, s druge strane, vidi kao dva jaka krila učenja i pamćenja gradiva. On poručuje: “Učenik treba ulagati trud u shvatanje govora učitelja, ili posredstvom pažnje, mišljenja i višestrukog ponavljanja shvatiti pitanja, jer ako obim predavanja bude mali, a pažnja i ponavljanje toga veliki, učenik će ga usvojiti i shvatiti.”

Raspravljanje

Učenici moraju jedni drugima prepričati preslušana predavanja, moraju o njima raspravljati i iznositi svoja mišljenja. Zornudži ovu praksu, koju naziva dijalog (muzakira), raspravljanje (munazira) i razmjenjivanje misli (mutariha), smatra veoma učinkovitom u shvatanju gradiva i vjeruje da je jedan sat diskutiranja sa svojim kolegom iz razreda korisniji od jednog mjeseca ponavljanja, jer diskusija, osim ponavljanja, pruža i druge koristi.  On navodi dvije teškoće koje prijete diskusiji i kojih se učenici trebaju čuvati: a) diskutiranje s osobama koje su krivog shvatanja te lošeg morala i osobina, pa mogu zaraziti učenika tim lošim osobinama; b) svađa, prepiranje i ljutnja tokom diskutiranja, jer je diskusija kao i savjetovanje, a cilj savjetovanja je pronalazak ispravnog puta, te diskusija za cilj treba imati pronalazak istine, a ne pobjeđivanje onoga s kim diskutiramo ili nametanje svoje misli. Obratimo li pažnju na ovu činjenicu, više neće biti razloga za svađu i ljutnju.

Potpuno korištenje vremena

Obrazovanje nije svojstveno samo nekom određenom vremenu i dobu čovjekovog života. Ono počinje od bešike, a završava samo smrću. Dakle, tragalac za znanjem sve trenutke svoga života treba koristiti na putu sticanja vrlina, znanja i popravljanja svoje duše, te treba znati da se propuštene prilike nikada neće vratiti.  Naravno, Zornudži smatra da je od posebnog značaja vrijedno doba mladosti i preporučuje učeniku da se u potpunosti koristi ovim razdobljem za sticanje znanja i bogobojaznosti.  On naglašava: “Život je kratak, a znanja ima mnogo. Zato učenik ne smije traćiti svoje vrijeme i sate, te treba svoje noći i slobodno vrijeme smatrati prilikama.”

Ovaj mislilac je na različitim mjestima u svojoj knjizi pojasnio metode pomoću kojih se vrijeme može bolje i potpunije iskoristiti:

  1. Učenik se treba čuvati stvari kojima traći vrijeme i koje odvraćaju njegov um od proučavanja pitanja i promišljanja. Treba se čuvati i svađe i neprijateljstva sa drugima, pisanja sadržaja predavanja prije njihovog shvatanja kao i druženja sa grješnicima i pričalicama.
  2. Tragalac za znanjem ne treba se ustručavati od postavljanja pitanja. Neka pita svakog znalca! Pitanje je ključ spoznaje. Upitali su Ibn ‘Abbasa: “Kako si postigao ovaj stepen znanja?” Odgovorio je: “Jezikom koji mnogo pita i srcem koje mnogo umuje.” Ovo postavljanje mnoštva pitanja u prošlosti je bilo toliko zastupljeno da bi neke učenike prozvali: “Šta kažeš?”, jer su stalno druge pitali: “Šta kažeš u vezi sa ovim pitanjem?”
  3. Tragalac za znanjem mora se družiti sa naučnicima i čestitima i tom prilikom se okoristiti njihovim znanjem i bogobojaznošću.
  4. Tragalac za znanjem mubarek-sate kao što su početak noći (vrijeme od poslije akšama do kraja vremena jacije) i zoru treba upotrijebiti za učenje kako bi bolje koristio vrijeme. Treba malo spavati i dan ne smije provesti ljenčareći i traćeći vrijeme.
  5. Učenik treba uvijek uza se imati neku knjigu da bi se, kad god se za to ukaže prilika, makar ona bila mala, dao na proučavanje.
  6. Učenik uvijek treba uza se imati olovku i svesku da bi mogao zabilježiti korisne riječi i pitanja, kako bi ih na taj način sabrao i sačuvao.

Jačanje moći poimanja i pamćenja

Jedan od činilaca koji učeniku omogućavaju uspjeh u obrazovanju jeste brže i bolje savladavanje pitanja i sprečavanje zaboravljanja naučenog. Zornudži je jedno poglavlje svoje knjige posvetio iznošenju stvari koje pomažu učeniku po ovom pitanju. Među njima su:

 

  1. stalan napor i ozbiljnost s ciljem shvatanja gradiva;
  2. ponavljanje gradiva, posebno na način koji je naveden u prethodnim poglavljima;
  3. činjenje dobrih djela, posebno obavljanje noćnog namaza, učenje Kur’ana, donošenje salavata na Poslanika i neki drugi vidovi sjećanja na Boga;
  4. obraćanje pažnje na Budući svijet i duhovne poslove, te udaljavanje od Ovog svijeta i zanimanja za njega;
  5. konzumiranje meda, tamjana sa šećerom, ribizli i hrane koja smanjuje sluz i vlažnost u tijelu;
  6. čuvanje od stvari koje uzrokuju zaborav, kao što su grijeh, oholost, škrtost, jedenje velikih količina hrane, jedenje kiselih jebuka i svega onoga što povećava sluz;
  7. pranje zuba.

 

 

BIBLIOGRAFIJA

 

  1. El-Ahvani Ahmed Fuad: Et-terbijjetu fi-l-islam (ili Et-ta‘limu fi re’ji-l-Kabisi ve Ibn Sahnun), Daru ihjai-l-kutubi-l-arabijje, Kairo, 1955. g.
  2. Ibn Madže: Tezkiretu-s-sami‘i ve-l-mutekellim fi edebi-l-‘alim ve-l-mute‘allim, Hajdarabad, 1353. g. po H.
  3. Van Dyke, Edvard: Iktifau-l-kunu‘ bima huve matbu‘, Kairo, 1896. g.
  4. Dag Muhammed, Hifzu-r-Rahman, Rešid Uvajman: Tarihe ta‘lim va tarbijat dar islam, prijevod ‘Alija Asgara Kušafera, Univerzitet u Tabrizu, Tabriz, 1369. g. po H.
  5. Zehebi Muhammed ibn Ahmed: Sejru a‘lami-n-nubela’, Institut Risale, Beirut, 1409. g. po H.
  6. Zarkli Hajruddin: El-A‘lam, Daru-l-‘ilmi li-l-melajin, Beirut, 1990. g.
  7. Zornudži Burhanuddin: Ta‘limu-l-mute‘allim li ta‘allumi tariki-t-te‘allum, Egipat, 1319. g. po H.
  8. Sarkis Jusuf Alyamah: Mu‘džemu-l-matbu‘ati-l-‘arabijjeti ve-l-mu‘arreba, Mektebatu Ajatillah Mar‘aši Nedžefi, Kom.
  9. Sejf ‘Ali Akbar: Ravanšinasi-je parvariši (Ravanšinasi-je jadgiri va amuzeš), Agah, Teheran, 1370. g.
  10. Aš-Šantanavi Ahmed i drugi (prevodioci): Dairetu-l-me‘arifi-l-islamijje, Daru-l-ma‘rife, Beirut [Bez godine izdanja].
  11. ‘Arif ‘Abdul-Ganijj: Nazmu-t-ta‘limi ‘inde-l-muslimin, Daru Kanan, Damask, 1414. g. po H.
  12. ‘Abdu-Daim ‘Abdullah: Et-terbijjetu ‘abre-t-tarihi mine-l-‘usuri-l-kadimeti ila evaili-l-karni-l-‘išrin, Daru-l-‘ilmi li-l-malajin, Beirut, drugo izdanje, 1987. g.
  13. ‘Atijjetullah Ahmed: El-kamusu-l-islami, Mektabatu-n-nehdati-l-misrijje, Kairo, 1383. g.
  14. Kuhhala Omer Rida: Mu‘džemu-l-muellifin, Daru ihjai-t-turasi-l-‘arabi, Beirut [Bez godine izdanja].
  15. Kesai Nurullah: Madarise nezamijje-je Bagdad va ta’sirat-e ‘ilmi va idžtima‘i-je an, Emir Kebir, Teheran, 1363. g.
  16. Mersi Muhammed Munir: Tarihu-t-terbijjeti fi-š-šerki ve-l-garb, ‘Alamu-l-kutub, Kairo, 1993. g.

About the author

nihad