DRUŠTVO MISAO

Ismijavanje sreće

Written by N.D.

U broju posvećenom 238-oj godišnjici od donošenja Deklaracije nezavisnosti, Magazine Time (Monday, July 08.2013), je naslovnu stranicu i uvodnu riječ posvetio – sreći! Preciznije: Traganju za srećom- Pursuit of Happiness! – kultnoj lozinci prema kojoj se usmjerava i orijentiše istorija tzv. ,,Zapadnog svijeta”, od 1776. godine, do danas! Autor uvodne kolumne Džefri Kluger (Jeffrey Kluger), univerzalni ideal sreće opisuje veoma lokalno, svodeći je na ispunjenje očekivanja koja su imali prvi osvajači teritorija današnjih SAD:

,,Sva ljudska bića se rađaju sa impuslom da tragaju za srećom – porivom da nađu još plodnije zemljište odmah preko brda, ugojenije bizone u susjednoj dolini – ali Amerikanci su ovu ideju kodificirali, unijevši je u Deklaraciju nezavisnosti i pretvorivši je u centralni mandat nacionalnog karaktera…Biće tu obilje hrane, rudnih i mineralnih bogatstava u planinama, stabala za sječu u divljini. Moraćete mnogo da radite, ali biće to najbolji dani vašeg života.”

Najprije, nisu svi koji su Amerikanci kodificirali ovu ideju, niti su je unijeli u Deklaraciju nezavisnosti! Učinili su to samo Amerikanci koji žive u SAD, i koji čine znatno manji dio ukupnog broja Amerikanaca! Amerikanci koji žive od Kanade, preko Meksika, Kube, Gvatemale, Nikaragve, Paname, Hondurasa, Venecuele, Ekvadora, do Brazila, Kolumbije, Perua, Čilea, Argentine, Urugvaja, Paragvaja… svoj impuls potrage za srećom ispunili su sasvim drugačijim sadržajem. Osim toga, autor Džefri Kluger, zaboravio je da spomene jedan bitan uslov sreće kakvu opisuje kao ideal potrage za srećom: da bi doživjeli najbolje dane svog života, srećnici o kojima je riječ su morali pobiti i protjerati ljude koji su na toj zemlji, preko brda i u susjednoj dolini, živjeli hiljadama godina prije dolaska ovih srećnika, a preživjele utjerate u rezervate.

Ako zaboravimo na tu sitnicu, i dalje ostaju dvije alarmantne činjenice: 1. Da je iz spiska faktora koji određuju ideal sreće isključena porodica; 2. Da otmica, grabež, pljačka (tuđe zemlje, tuđih prirodnih resursa, tuđeg finansijskog kapitala), postaju danas univerzalno prihvaćeni kao paradigma sreće!

Već cijelo stoljeće, glavni tokovi društvenog razvitka usmjereni su na uništenje ljudske sreće, pri čemu je udar usmjeren na razbijanje porodice, kao na jezgro mogućnosti ostvarenja sreće! Da se razumijemo: nije glavni cilj ovih političkih kretanja uništiti porodicu kao takvu. Porodica je smetnja imanentnoj tendenciji države da uspostavi apsolutni totalitarni poredak, Uspostavljanje totalitarnog poredka u globalnim proporcijama predstavlja dominantnu tendenciju svjetske politike.

Porodica je najozbiljnija prepreka za sve vrste totalitarizma, jer predstavlja enklavu koja je suštinski impenetrabilna za političko manipulisanje. Po svojoj istorijskoj suštini, porodica je gnijezdo sreće, koje se, kada je ugroženo, pretvara u neosvojiu tvrđavu pred čijim bedemima ostaje nemoćna svaka vlast! Ljudi sreću svoje porodice brane žešće nego sopstveni život. Srećnim ljudima je teško manipulisati!

Diverzija porodice ušla je odavno u sve njene zakutke: od dnevne i radne sobe, preko postelje u spavaćoj sobi, kupatila i toaleta, do tajnih pretinaca u ormarima, ladicama, tašnama i novčanicima ukućana.

Roditelj sve djece sve više postaje država, dok se roditelji tretiraju kao besplatni bejbisiteri sopstvene djece, sa uslovnim mandatom, što znači da država prisvaja pravo trajnog oduzimanja djece od roditelja i raspolaganju sa oduzetom djecom po svom nahođenju, bez bilo kakve obaveze da roditelje i izvijesti o onome što je učinila sa djecom. To što se po ni jednom osnovu dijete ne može opravdano oduzeti, što se roditeljstvo ne može oduzeti roditelju, jer roditeljstvo nije ni dato od državne vlasti – više ne predstavlja smetnju da se djeca trajno oduzimaju od roditelja, sa adresom koja može i zauvijek zatajiti od njih!

Kroz afirmaciju ,,slobodnog muškarca”, kroz hvalospjeve idealu ,,slobodne, samostalne žene”, implicira se da je trajna zajednica kojoj se prirodno teži, zapravo povremena nevolja, privremeno neprirodno stanje, koje po svaku cijenu treba okončati čim zaprijeti da bi moglo preći u trajni odnos. Paralelno sa svim formama izrugivanja porodičnoj sreći, kao ,,malograđanskom, anahronom provincijalnom reliktu dostojnom prezira”, u kojima svesrdno učestvuju stotine hiljada mladih prostodušnih, akademski obrazovanih ,,slobodnih muškaraca” i ,,samostalnih žena”, vrši se intenzivna sistematska degradacije porodice kao pribježišta luzera, azila za propale tipove koje je slomio život.

Kroz neumornu podršku koju nesvjesno pružaju totalitarizmu, ovi kvislinzi ismijavanje vrijednosti prave sreće precizno usmjeravaju na ismijavanje porodice, jer je porodica locirana kao uporište prave sreće. Razbiti porodicu znači poreći njenu sreću, poniziti srećnu majku, učiniti da se srami ako je srećna što je rodila troje, ili čak četvoro djece, uniziti majčinstvo kao najuzvišeniji nivo samoostvarenje ljudskog bića, žigošući besramno takvu majku kao ,,robinju i mašinu za rađanje”; odreći najdublje i neuporedive vrijednosti svega što održava i čuva sreću porodice; izvrgnuti ruganju vrijednu i srećnu gospodaricu doma kao ,,propalu spodobu kraj kuhinjskog šporeta” i ,,pralju prljavog veša”; sprdati se sa vrijednostima nježnosti, ljubavi i razumijevanja između muža i žene; s potcjenjivanjem karikirati osjećanja bezuslovne uzajamne lojalnosti i privrženosti članova porodice; sve je to usmjereno na stvaranje armije emotivno osakaćenih, bezosjećajnih i ciničnih osamljenih ljudi, muškaraca i žena bez uporišta, otuđenih od ideala zajedničkog života, lišenih zaštite porodične sloge i iscjeliteljske snage porodične ljubavi – jedinki kao stvorenih da budu manipulisane, spremnih da prihvate sve što im se naredi, dok besciljno plutaju svijetom bez vrijednosti i uludo traće živote bez smisla.

Ko ismijava sreću, sreća će na kraju ismijati njega!

Izvor: FERIDMHIC.COM

 

About the author

N.D.