ODGOJ I OBRAZOVANJE

IBN SINA-ov POGLED NA EDUKACIJU I ODGOJ

Written by nihad

EDUKACIJA I ODGOJ

Misli Ibn Sīnāa o edukaciji i odgoju zauzimaju veoma značajno mjesto u cjelokupnoj islamskoj misli do te mjere da su neki tvrdili da je on prva osoba među muslimanskim misliocima koja se bavila temom edukacije i odgoja. Pored toga, čini se da su prije njega učenjaci kao što su Jāhiz, Ibn Sahnūn, Qābusī i Fārābī na ovom putu napravili vrijedne korake, te smo u ovoj knjizi predstavili njihove misli o odgoju. Ipak možemo reći da je Ibn Sīnā edukaciju i odgoj promatrao na jedan obuhvatan način i o posebnim pitanjima odgoja poput odgoj djeteta i načelima edukacije i odgoja raspravljao je opširno i o ovoj temi je napisao posebnu knjigu pod naslovom “upravljanja domovima” (Tadābīru-l-manāzil).  Ibn Sīnā sam nije definirao edukaciju i odgoj, ali na osnovu misli ovog filozofa, ljekara i istaknutog odgajatelja može se reći da se suština edukacije i odgoja sastoji od: planiranja i aktivnosti društva i pojedinca u pravcu sigurnosti porodice, razvoja djeteta i vođenja poslova društva radi čovjekovog dosezanja blaženstva na Ovom svijetu i nakon smrti.  Mi ćemo početi sa iznošenjem stava Ibn Sīnāa o pitanju načela i metoda odgoja, zatim ćemo iznijeti njegove misli o porodici, odgoju djeteta i uvjetima odgajatelja.

Načela  i metode odgoja

Edukacija i odgoj se odvijaju pod svjetlom obuhvatnih i važnih načela. Ova načela se odijevaju odjećom prakse posredstvom metoda odgoja. Ibn Sīnā je u svojim djelima posebno u poslanici Tadābīru-l-manāzil, naglašavao važnost načela i metoda, na koje bi učitelji, odgajatelji i planeri odgojnih procesa u društvu morali obraćati pažnju.

Samospoznaja i odgoj duše

Najbliža i najvažnija stvar za čovjeka je njegova duša i čovjek prije negoli krene upravljanju i odgajanju drugih, mora se truditi radi popravljanja samoga sebe, a za ovaj posao je nužna samospoznaja. Stoga samospoznaja i obaviještenost o odlikama i moćima duše i aspektima svoga duha je jedno od najosnovnijih načela kome Ibn Sīnā pridaje poseban značaj i važnost. On na početku poslanice Tadābīru-l-manāzil pod naslovom “O upravljanju čovjeka sa vlastitom dušom” (Fī siyāsati-r-rajulu nafsahu) opširno govori o ovom pitanju.  Prema tome, prva stepenica odgoja je odgoj duše, a ključ odgajanja sebe je samospoznaja. Osoba mora u potpunosti poznavati svoja pokuđena svojstva i navike i steći potpunu obaviještenost o svim nedostacima svoje duše; jer ako neka mahana u njemu ostane skrivena, poput čira koji je skriven pod kožu, nakon nekog vremena će se pojaviti i postat će očita za sve one koji vide.  Pored toga, čovjek mora biti pesimista glede spoznavanja sebe i svojih mahana, zato što je čovjek po svojoj prirodi prema svojim mahanama tolerantan, a strasti i puste želje ga sprečavaju da stekne solidnu obaviještenost o svojim pokuđenim moralnim svojstvima i ponašanju. Stoga Sheykh preporučuje da pojedinac u vezi ovog pitanja zatraži pomoć prijatelja koji je znalac i samilostan, prijatelja koji će poput ogledala pokazivati njegove ljepote i ružnoće.

Poštivanje individualne različitosti  Ljudi nisu međusobno jednaki i razlikuju se po tjelesnoj snazi, moći mišljenja, inteligenciji i sposobnostima, pronicljivosti i gluposti i po drugim aspektima. Također imaju različite sklonosti glede znanja i zanata: jedan je sklon aritmetici, drugi poeziji, treći medicini, opet neki izaberu morfologiju, a neki drugi geometriju, i svako se opredjeljuje za nauku ili zanat koji odgovara njegovom duhovnom stanju.  Također nekada neki ljudi po prirodi izbjegavaju neke nauke i raznovrsne zanate. Može se vidjeti da njihovi roditelji ulažu trud i sredstva da bi se ovi podučili kakvom znanju ili zanatu, ali na kraju uloženi trud i sredstva ostaju bez nekog naročitog rezultata.  Ibn Sīnā iskazuje svoju nemoć glede pojašnjavanja uzroka i povoda ovih sklonosti, odabira i veza, zastupa uvjerenje da se ove stvari nalaze izvan dometa čovjekovog poimanja i samo Bog zna njihove tajne.187

Spoznaja talenata, sklonosti imogućnosti

Otkrivanje talenata i umne (dhihni) sposobnosti su ono našto se prilikom odabira grane obrazovanja ili zanata i vještine mora obratiti pažnja. Ibn Sīnā ovaj posao svrstava u dužnosti odgajatelja djeteta i kazuje:

Upravo iz ovog razloga (individualnih razlika) umjesno je da odgajatelj djeteta prilikom odabira neke nauke ili određene vještine prvo prouči prirodu djeteta, ispita njegov ukus i sposobnosti i stupanj njegove inteligencije, onda na osnovu ovih pokazatelja da za njega odabere njemu odgovarajuću nauku ili vještinu. Ibn Sīnā talente pojedinaca spominje nazivima sličnost (mušākalah) i podesnost (munāsabah) i naglašava kada bi pojedinac samo na osnovu odabira i sklonosti, bez postojanja adekvatnosti i odgovaranja čovjekovoj prirodi, mogao savladati neku nauku ili vještinu onda više niko ne bi bio neznalica u odnosu na bilo koje nauke i vještine i svi ljudi bi bili podučeni najčasnijim i najboljim naukama i zanatima. Osim toga neki s lahkoćom savladavaju neke nauke dok je to drugima teško, i ovo je dokaz za ovu tvrdnju. Ibn Sīnā se ne zadovoljava samo sa otkrivanjem talenata, zapravo je uvjeren da lična sklonost i interesiranje osobe prema odabranoj branši ili vještini odigrava određujuću ulogu u njegovom napretku i uspjehu, također i u sprečavanju uzaludnog trošenja njegovog vremena. Stoga nakon odabira nauke ili vještine odgajatelj jedno vrijeme mora nadzirati učenika da bi otkrio mjeru interesiranja i žarkosti koje učenik pokazuje prema toj nauci ili vještini. Sheykh smatra da talent i interesiranja sami nisu dovoljni za odabir nauke i vještine, zapravo potrebno je pojedincu osigurati sredstva i pomagala koja su potrebna za savladavanje te nauke ili određene vještine. Odgajatelj treba voditi računa o tome da li dijete raspolaže sa neophodnim sredstvima i mogućnostima koje su potrebne za ostvarivanje uspjeha u toj nauci ili odabranoj vještini.

Priprema plana na osnovu stupnjeva Ibn Sīnā na polju odgoja djeteta obraća pažnju na stupnjeve njegovog razvoja i za svaki stupanj predviđa poseban plan i program. Po njegovom mišljenju jedan od načela odgoja je pripremanje plana i programa za edukaciju i odgoj, na osnovu stupnjeva razvoja. O stupnjevima razvoja djeteta i planovima i programima edukacije i odgoja za svaki stupanj biće govora u daljem tekstu.

Skupna edukacija

Ibn Sīnā potvrđuje skupnu edukaciju i smatra da dijete mora pristupiti edukaciji nauke ili vještine skupa sa svojim vršnjacima. On u vezi ovoga veli:  Prikladno je da zajedno sa djetetom u školi budu i djeca velikana koji posjeduju lijepi edeb i pohvalne navike; jer dijete uči od djeteta.

Sheykh je uvjeren da će pridržavanje ovog načela odgoja donijeti korisne plodove:

  1. a) Moralni odgoj: skupna edukacija biva povod da dijete slijedi pohvaljeni moral i ponašanja svojih vršnjaka i da se ukrašava lijepim svojstvima i navikama. Ibn Sīnā u vezi ovoga piše da su plodovi ovog posla (skupne edukacije) uljepšavanje morala djece, poticanje njihovih ambicija i uvježbavanje lijepih navika. Ovo se zasniva na postojanju podložnosti djece sugestiji i oponašanju, što je postalo predmet pažnje moderne psihologije.
  2. b) Društveni odgoj: dijete na ovom stupnju svoga života priprema se za svoj budući društveni život. Iz spisa Sheykha se može shvatiti da skupna edukacija i odnosi djeteta sa njegovim vršnjacima u školi i njihovo druženje ili međuodnos, podučava dijete manirima lijepog ponašanja i odnošenja prema drugima i olakšava adaptaciju u procesu postajanja društvenim.
  3. c) Procvat razuma i percepcija: djeca pričaju međusobno, i jedni drugima govore o privlačnim i začuđujućim pojavama s kojima su se susreli i ovo pomaže razvoju razuma i procvatu uma (dhihn) djeteta. Također ovo kod njih prouzrokuje poticanje osjećaja čuđenje i biva povod da dijete zapamti taj govor i prepriča drugima.   Ibn Sina je obratio pažnju i na nadmetanje, zavist (ghibtah)* i ponos kod djece i smatra da ove pojave u okvirima skupne edukacije potiču djecu na aktivnije učenje. Nadmetanje među učenicima se u današnjoj psihologiji ubraja u poticaje učenja.
  4. d) Zadovoljenje duhovnih potreba: Ibn Sīnā je svjestan činjenice da dijete potrebuje igru, kontakte sa svojim vršnjacima, prijateljstvo, pričanje s drugom djecom, oholjenje nad njima i veselje. On preporučujući skupnu edukaciju, nastoji osigurati ove duhovne potrebe djece i uvjeren je da će izdvajanja djeteta i individualna edukacija ostaviti ove potrebe djeteta bez odgovora. Odgojna psihologija naglašava djetetovu potrebu za igrom, ljubavi, dominacijom nad drugima i pomoću novih metoda odgoja nastoji zadovoljiti ovakve potrebe. Porodica i grupa vršnjaka u današnjoj psihologiji se ubrajaju u osnovne snage procesa društvenog odgoja, ali po mišljenju nekih škola je od veće važnosti i nijedna druga ustanova kao škola ne može biti utjecajna u društvenom odgoju djeteta u stanju razvoja Ghibtah “zavist” je zavist koja isključuje zlobu i želju nestajanja predmeta zavisti od njegovog posjednika i kao takva ona je pozitivna i korisna (op. prv.). Robert Whitei teorija uljepšavanja ličnosti, jake i osobne sklonosti pojedinca prema okružen ju, koje je iznad njega, predstavio je kao jedan od najosnovnijih poticaja čovjeka i nazvao ga je poticaj nadmetanja (competence motivation).

Poticanje i korenje

Ibn Sīnā, nakon što staratelja djeteta savjetuje da dijete bodri ka pohvaljenom moralu i da ga odvraća od poroka morala i pokuđenih navika, poticaj i korenje preporučuje kao sredstva koja će jamčiti provođenje toga. Reakcija odgajatelja djeteta treba biti adekvatna moralu i ponašanju djeteta, u pogledu kvantiteta i kvaliteta treba biti u skladu sa ponašanjem djeteta. Naprimjer, prilikom suočavanja sa pokuđenim ponašanjem prvo treba ignorirati, onda negodovati, nakon toga plašiti i na kraju se mora pristupiti kažnjavanju. Ibn Sīnā za poticanje i korenje spominje razne načine i upozorava da odgajatelj za poticanje i korenje ne smije se koristiti samo jednom određenom metodom. Naprimjer, dijete se može poticati i sredstvom hvaljenja njegovog ponašanja i lijepog morala i pomoću zbližavanja s djetetom i cijeneći ga. Ibn Sīnā u slučaju nužde odobrava i tjelesno korenje, ipak je on za to odredio neke uvjete.

  1. a) Prvo fizičko korenje treba biti teško i bolno, tako da se dijete jako uplaši i da zna ako se bude opet tako nedolično ponašao, čeka ga bolni ukor. Suprotno tome, ukoliko prvi ukor bude lagahan i ne ostavi nekog značajnog traga na djetetu, neće ga odvraćati od griješenja i prijestupa jer nada se da će i budući ukori biti slični prvome.
  2. b) Tjelesnom korenju se treba pristupiti nakon zastrašivanja. Možda je razlog tome što Ibn Sīnā ovaj uvjet vidi neophodnim prije prvog tjelesnog korenje to da dijete shvati važnost takvog ukora i da u njegovom umu i sjećanju ostavi jak trag, tako da ga sjećanje na taj događaj odvraća od ponavljanja pokuđenog ponašanja.
  3. c) Tjelesnom kažnjavanju treba pristupiti nakon osiguranja prisustva osobe koja će posredovati i zauzimati se za dijete. Izgleda da je mudrost ovog uvjeta sljedeće: po viđenju Ibn Sīnāa cilj korenja je odvraćanje djeteta od nedoličnog ponašanja, a ne osveta nad djetetom, a ako Ibn Sīnā za prvi put preporučuje jako korenje, to je zbog toga da bi imalo svojstvo odvraćanja i da se ne bi imalo potrebe za ponavljanjem. Prema tome, posrednik je potreban da onda kada korenje dostigne zadovoljavajući nivo da ga svojim posredovanjem prekine i tako da se sprečava prekomjerno i neodgovarajuće korenje. potrebe (Entellectual Needs). Sve ove potrebe su međusobno povezane i ukoliko se ne zadovolje na odgovarajući način, ne samo da će zdravlje djeteta biti u opasnosti, već će se njegove navike i ponašanja promijeniti.

Porodica

Ibn Sīnā u svojim raznim djelima, između njih i u Tadābīru-l-manāzilu i u Qānūn fit t ib-u, pojašnjava važnost porodice, njenih stupova i kakvoću odnosa između supružnika, također i između oca, majke i djece. On nastoji s ciljem postizanja čestitog društva i odgoja pristojne djece da iznese jasnu predodžbu o poželjnoj porodici. Iako su misli Ibn Sīnāa po ovom pitanju pod utjecajem grčke filozofije, posebno Platona, ipak on ga (Platona) u mnogo slučajeva dopunjava ili mu se suprotstavlja i obraća pažnju na zakone Šeri’ata.

Ciljevi osnivanja porodice

Ibn Sīnā nabraja različite poticaje koje čovjeka navode na osnivanje porodice:

  1. a) Ekonomski poticaj: Po mišljenju Ibn Sīnāa čovjek, da bi sačuvao svoj imetak i akumulirao ga za potrebe, ima potrebu za prebivalištem. Supruga je ta koja može biti odgovarajući partner i ortak u ovom poslu. Stoga on prilikom pojašnjavanja osobina hvale vrijedne žene veli:   Hvale vrijedna žena je ortak muškarčevog života, čuvar njegovog imetka, njegov zamjenik u njegovom domu i povjerenik njegov u odgoju djece njegove.
  2. b) Društveni poticaj: Čovjek ima potrebu za djecom zbog opstanka svoje loze i potrebu za saradnikom i pomoćnikom u vremenu slabosti i starosti. Rađanjem djece jasno se ističe uloga majke u odgoju i čuvanju djece i uloga oca u upravljanju njihovim životima. Ibn Sīnā ističe da: je dijete potreba da bi u vremenu slabosti i starosti bio pomagač ocu i majki i da bi njihovu lozu održao živom nakon njihove smrti.

Ibn Sīnā upravo zbog ove važne društvene uloge ženidbu spominje kao “najviši stup grada”.

  1. c) Ljubavni i smirajni poticaj: Supružnici i djeca postižu smiraj i stabilnost na mjestu koje se naziva dom. Ljubav se utvrđuje pod sjenom braka i življenjem sa ženom i djecom. Ibn Sīnā ističe:   Najstarije sredstvo koristi je ljubav, a ljubav se ne može ostvariti osim pod sjenom prisnosti i prisnost se ne može ostvariti osim (pomoću) navike, a navika se javlja samo (kao rezultat) dugotrajnog druženja.  Također, mir i unutrašnji smiraj se pojavljuju pod sjenom braka i odabira supružnika. Ibn Sīnā slijedeći Kur’an Časni veli:  “I jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost…” Ar-Rum 21.

Čovjekova duša se ne može smiriti, osim uz suprugu koju je Bog učinio umirujućom za muškarca.

  1. d) Otklanjanja seksualnih potreba: Iako Ibn Sīnā ženidbu i brak smatra svetim poslom u kome duhovni, psihološki i društveni poticaji odigravaju veoma značajnu ulogu, zanimao se i za pitanje otklanjanja seksualnih potreba u okvirima ženidbe i braka. On strast vidi kao prirodnu potrebu čovjeka kojoj se mora udovoljiti, ali udovoljavanje toj potrebi bi se trebalo odvijati samo posredstvom ženidbe i braka i svi drugi načini udovoljavanja seksualnim potrebama osim ženidbe i braka trebaju biti zabranjeni i odbačeni. Kao što smo i prije rekli, Ibn Sīnā smatra da čini poput bluda i homoseksualizma treba proglasiti zabranjenim u gradu, jer oni pojedince čine neovisnim od najvažnijeg stupa društva, naime od ženidbe i braka.

Principi ženidbe

Ibn Sīnā u skladu sa naredbi Šeri’ata bavi se pojašnjavanjem principa koji se trebaju poštivati prilikom ženidbe.

  1. a) Poticanje i hrabrenje: prvi posao koji se treba pretočiti u zakon i tradiciju grada je ženidba i osobe koji upravljaju poslovima grada moraju ljude pozivati ženidbi i hrabriti ih na to; jer opstanak ljudske vrste koja je sama dokaz postojanja Istine, ostvaruje se posredstvom ženidbe.
  2. b) Javnost ženidbe: sklapanje braka treba biti javno; jer ovo otklanja sumnje o porijeklu, također sprečava i otimanje ostavštine.
  3. c) Trajnost i postojanost: ženidba treba predstavljati stalnu i čvrstu vezu i ne smije joj prijetiti kolebanje i nepostojanost ili raskid zbog beznačajnih razloga.
  4. d) Dob ženidbe: Ibn Sīnā za ženidbu ne ističe neku određenu godinu, zapravo iz njegovih djela se može shvatiti da po njemu godine za brak nisu od nekog posebnog značaja, već za njega su važne ekonomske, umne i društvene sposobnosti za vođenje porodice. Stoga on pogodnim za ženidbu smatra vrijeme kada osoba tjelesno stasa i stječe potrebnu umnu zrelost za vođenje supruge i djece i kada u pogledu ekonomije osigura posao i neophodnu zaradu za život porodice.
  5. e) Žena ne smije imati više muževa: Ibn Sīnā u skladu sa islamskim Šeri’atom zabranio je smatranje žene zajedničkom imovinom, dok su neki grčki filozofi poput Platona zastupali mišljenje da žene i djeca pripadaju

društvu.Ibn Sīnā kaže da će se ovakav posao završiti sa beščašćem i sramotom, i za sobom će donijeti poroke i nepodnošljive štete i gubitke. On, iako ona uzrokuje zavisti među ženama, ne zabranjuje poligamiju; jer prema njegovom mišljenju nije od neke važnosti.

Osobine hvale vrijedne žene  Ibn Sīnā je uvjeren da žena ima važnu i značajnu ulogu u porodici. On ženu vidi kao ortaka muškarčevog života, čuvara njegovih interesa i imetka, njegovog zamjenika u kući i povjerenika i odgajatelja njegove djece. Ibn Sīnā na osnovu važnosti koju pridaje iskvarenosti i dobru žene u porodici smatra da hvale vrijedna žena u pogledu razuma, upravljanja, morala i ponašanja treba biti veoma pohvalna. On nastoji opisati najbolju i najpohvalniji ženu i kazuje: najbolja žena je osoba koja muža ne uznemirava svojim jezikom, razumna, vjernica, stidna, pronicljiva, samilosna i plodna; prema svome mužu poslušna, savjetnik kako se može poželjeti i povjerljiva; žena koja je dostojanstvena, koja svojom pojavom izaziva strahopoštovanje, koja nije rasipnik, koja svome mužu pomaže bez ikakvog očekivanja, koja poslove kuće vodi lijepo i koja odgovarajućim planiranjem životnih troškova povećava imetak svoga muža; žena koja sa svojim lijepim moralom otklanja tuge svoga muža i koja tješi jade svoga muža svojom podnošljivošću.

Muškarac i načela upravljanja porodicom

Ibn Sīnā radi ostvarivanja željenih ciljeva ženidbe i postojanosti njegovih stupova razmatra tri principa. Muškarac u odnosima sa svojom suprugom, s ciljem upravljanja s njom i porodicom, mora imati u vidu ova tri principa:

  1. a) Strahopoštovanje (haybat): Strahopoštovanje je glava i osnova muškarčevog upravljanja kućom. Strahopoštovanje je faktor koji upotpunjuje nedostatke, pokriva slabosti, nadomješćuje manjkavosti i nedostatke i ništa ga ne može zamijeniti i bez njega odnosi supružnika ne mogu biti izgrađeni na ispravnim osnovama. Strahopoštovanje koje muž izaziva kod svoje supruge znači očuvanje svoga poštovanja u kući, očuvanje svoje vjere i muževnosti i ispunjavanje svojih obećanja i prijetnje. Ukoliko muškarac ne izaziva neophodno strahopoštovanje i poštovanje, žena će ga omalovažavati i više se neće držati njegovih naredbi i zabrana, neće se zadovoljiti s tim, potčinit će muža svojim naredbama i zabranama, te će ona postati glavom i upraviteljem kuće i muža, a muž će biti pod vlasti i dominacijom žene.   Ibn Sīnā ovo stanje naziva obaranjem (intikās) i prevratom (inqilāb) i takvo stanje smatra ružnim; jer smatra da žena ne može biti glava i upravitelj kuće. U slučaju da bude glava kuće žena će sa svojim lošim upravljanjem, iznenadnim promjenama raspoloženja ili zbog slijeđenja svoje strasti osramotiti svoga muža a porodicu odvesti u propast i iskvarenost.
  2. b) Ukazivanje poštovanja i počasti: Muž mora svoju ženu poštivati i ukazivati joj čast. Na drugoj strani žena kada vidi plemenitost svoga muža nastojat će da očuva i nastavi tim stanjem, bojat će se gubljenje tog stanja i ovo stanje će je pokretati na činjenje pohvaljenih djela i lijepog ponašanja i na kraju kao rezultat zavladat će uzajamno poštovanje. Sheykh naglašava da ukoliko, muškarac želi da ženu potakne na lijepo ponašanje i iskazivanju poštovanja prema mužu, nema drugog načina osim ovog, ovaj cilj se ne može postići ni sa prisilom, ni sa prijetnjom, također ni ulaganjem velikog truda.
  3. c) Zaokupljenost: Muž treba stalno ženu držati zaposlenom kućnim poslovima kao što su odgajanje i upravljanje djecom i drugim kućnim poslovima tako da joj ne preostaje slobodnog vremena; jer ukoliko žena bude nezaposlena i slobodna, zanimat će se uljepšavanjem i dotjerivanjem sebe za strance, obezvrijedit će plemenitost muškarca, a ovo će uzrokovati iščezavanje strahopoštovanja koje izaziva muž i nestajanje uzajamnog poštovanja i umjesto toga će zavladati neprijateljstvo i pokvarenost.   Naravno po Ibn Sīnāu zaokupljenost i zanimanje nije rad žene izvan kuće, zapravo on je uvjeren da muškarac mora osigurati troškove života žene i žena ne smije poput muškarca zbog zarade i stjecanja biti izvan kuće, jer to se ne slaže sa pokrivanjem (hijāb) žene. Izgleda da zaposlenost žene izvan kuće pod uvjetom da se ne kosi sa hidžabom žene, po mišljenju Ibn Sīnāa, nije zabranjeno, zato što on kao jedini razlog zabranjivanja rada izvan kuće spominje pitanje neslaganja toga sa hidžābom.

Razvod  Ibn Sīnā pridaje veliku važnost postojanosti i jačanju porodice i preporučuje ljubav i prisnost koje učvršćuju i stabiliziraju porodicu i sve što narušava ovu stabilnost i postojanost kritizira jer razdvojenost muža i žene uništava bračnu zajednicu i udaljava djecu od roditelja. S druge strane, muž i žena ponovo osjećaju potrebu za ženidbom, a nova ženidba sa sobom nosi mnoštvo problema i gubitke.224

Ibn Sīnā u ovo pitanje slijedi naređenje Šeri’ata, na osnovu ajeta “Muškarci vode brigu o ženama…” An-Nisa, 34., položaj vodstva kuće povjerava muškarcu i kazuje “zaista, on ga posjeduje (vodstvo doma), a ona ga ne posjeduje” .

On je slijedeći sveti Šeri’at islama raspravljao i o razvodu i u vezi ovog pitanja je ukazao na neka pravila: a) Princip razvoda i raskid vjenčanja treba biti prihvaćen u društvu i ne smiju se svi putevi razilaženja žene i muškarca u potpunosti zatvoriti; jer u nekim slučajevima zbog neslaganja oko morala ili uvjerenja žene i muža ili zbog neslaganja u zajedničkom životu i neodgovaranja priroda, dvoje ljudi ne mogu biti međusobno prisni, koliko god da se ulaže truda oko zbližavanja i zajedništva ovakvih parova to ne proizvodi ništa drugo osim zla, njihovog međusobnog udaljavanja i iskvarenosti. Osim toga ovakvo stanje nekada uzrokuje da jedno od supružnika ukazuje sklonost i interesiranje prema nekoj drugoj osobi i za sobom povlači nemoral i iskvarenost. Također, nekada muž i žena ne mogu imati djece, međutim ako se budu razveli i vjenčali se s drugima moguće je da steknu sposobnost rađanja.

  1. b) Razvod i razdvojenost u društvu trebaju biti prihvaćeni kao izuzeci i pod teškim uvjetima. Ovo je ono što Sheykh kazuje: mora postojati način za razilaženje, ipak nužno je da se u vezi toga postupa strogo.Dok god postoji mogućnost, treba nastojati pomiriti i izgladiti odnose među supružnicima i samo onda trebamo pristati na razvod kada budemo beznadni glede njihovog pomirenja. Treba im dati do znanja da nakon razvoda ne mogu olahko ponovo ući u bračnu zajednicu sa istom osobom. Upravo zbog ovog razloga Ibn Sīnā veliča ovaj propis Šeri’ata da supružnici nakon tri (faze) razvoda nemaju pravo da se ponovo vjenčaju, osim nakon toga što će se žena prvo udati za nekog drugog muškarca i nakon bivanja u braku razvesti.
  2. c) Pravo razvoda se ne smije prepustiti ženi, jer su žene zbog slijeđenja pustih želja i gnjeva prenagle i nekada slabo razmišljaju, a ovo prouzrokuje da porodica bude izložena nestabilnostima i promjenama ženskog temperamenta; zapravo pravo razvoda treba biti u rukama muškarca. Naravno ukoliko je muškarac slabijeg uma i skloniji razilaženju i iznenadnim promjenama, onda pravo razvoda ne treba dati ni jednom od njih dvoje, već se treba prepustiti u nadležnosti vlasti.

Odgoj    djeteta

Porodica od početka do kraja treba biti takva da može društvu predati korisnu i uzornu djecu. Ibn Sīnā prilikom iznošenja ciljeva ženidbe, osobina hvale vrijedne žene, upravljanja porodicom, u svim ovim pitanjima obraća pažnju na plodove ženidbe i odgoj djece. On je svjestan uloge i misije upravitelja poslovima grada i važnosti društvenih tradicija u ostvarivanju ovog cilja pa kazuje: Mora postati tradicija da roditelji odgoj djeteta preuzimaju na sebe: majka u specifičnim poslovima u vezi njega, a otac troškove.Ibn Sīnā u raspravi o odgoju djeteta govorio je o temama kao što su: stupnjevi razvoja djeteta, uvjeti koje treba posjedovati odgajatelj i poticanje i korenje.

Stupnjevi razvoja djeteta

Ibn Sīnā odgoj djeteta gradi na temelju stupnjeva razvoja, a da bi postigao ovaj cilj prvo se bavi planiranjem i pojašnjenjem stupnjeva razvoja djeteta:

  1. a) Predškolski stupanj: Ibn Sīnā smatra da prvi stupanj razvoja djeteta počinje od samog rođenja pa do oko šest godina života. On ovu dob promatra kroz dvije faze, fazu dojenje (do dvije godine) i fazu nakon toga (nakon dvije godine). On govori o dužnostima roditelja u ovom stupnju razvoja djeteta: Nadijevanje imena: jedno    od prava djeteta kod roditelja je da mu daju lijepo ime, ime koje je lijepo i pohvaljeno i u vjeri i u društvu.Dojenje: Ibn Sīnā u knjizi Qānūn kao stručan ljekar se osvrće na metode tjelesnog odgoja djeteta i na neophodnu njegu u doba dojenja i djetinjstva. Jedan od njegovih savjeta kao ljekara je i to da se dojenče treba hraniti mlijekom svoje majke. Ukoliko se beba dadne na dojenje drugoj ženi, on je stava da druga dojilja treba biti pohvaljenog morala, zdrave prirode i da ne treba biti glupa ili bolesna, zato što mlijeko djeluje na bebu. Podučavanje lijepim manirima (adab): Kada se dijete odbije od mlijeka, treba započeti podučavati ga lijepim manirima i s njegovim moralnim odgojem, prije nego postane predmetom navale pokuđenog morala i nepristojnog ponašanja; jer Ibn Sīnā kao i Miskawajh, Ghazālī i Khāje Nasīruddīni Tūsī smatra da je dijete sklono zlu i brže se opredjeljuje za pokuđene navike i pokuđeni moral, te na kraju te stvari ovladavaju njegovom prirodom i više pokuđeni moral i navike ne mogu se olahko od njega odvojiti.
  2. b) Osnovno obrazovanje: Drugi stupanj počinje onda kada se zglobovi djeteta razviju i kada dijete postane sposobno govoriti, slušati i prihvaćati sugestije. Ibn Sīnā u knjizi Tadābīru-l-manāzil za početak ovog stupnja ne spominje neku određenu godinu, ipak na osnovu spomenutih odlika doba oko šest godina možemo prihvatiti kao početak ovog stupnja. On u knjizi Qānūn jasno ukazuje na ovo, i dob od šest godina određuje kao pogodno vrijeme za početak osnovnog obrazovanja djeteta.

Dakako da se u vrijeme Ibn Sīnāa, godina početka školovanja određivala od strane roditelja. Djeca su se nekada slala kod učitelja sa pet ili šest godina, a nekada sa sedam godina. Bez obzira na to, Ibn Sīnā određivanjem šest godina kao vrijeme početka osnovnog obrazovanja nije se odvojio od javnog mnijenja i tradicije. Ibn Sīnā na ovom stupnju osvrće se na sljedeće činjenice:

  1. a) Predmeti koje dijete treba učiti su: Kur’an, pisanje, vjeronauka. Edukacija pisanja se odvije na način crtanja oblika slova. Također i edukacija pjesmama koje potiču lijepom moralu i dobrim djelima je dio didaktičkog materijala.
  2. b) Razumski i moralni odgoj trebaju se sinhronizirano odvijati. Ibn Sīnā ukazuje na poduku djeteta putem poezije, ali on svaku pjesmu ne prihvaća kao prigodno štivo za edukaciju djeteta. On prihvaća samo edukaciju pjesmama koje govore o vrlinama, lijepim manirima, koje hvale znanje i kritiziraju neznanje. Pjesme koje preporučuju dobročinstvo prema roditeljima i potiču činjenju pohvaljenih djela. Pamćenje, ponavljanje i razumijevanje pjesmi, s jedne strane je povod odgoja razuma, jačanje memorije, pripremnosti uma, unapređenja nivoa poimanja, s druge strane potiče dijete ka lijepom moralu i ponašanju što je ujedno i sadržaj tih pjesama, te one tako učvršćuju plemeniti moral u njegovoj duši. Dijete prihvaćanjem morala i lijepih navika postepeno ih počinje provoditi u praksi.
  3. c) Edukacija vještina i zanata: U ovom stupnju mladić treba odabrati zanat kojeg želi naučiti i sebe za to pripremiti. Bilo koji zanat da odabere, mora proći dopunske obuke i specijalizaciju za taj zanat. Naprimjer, ako odabire pisanje, osim osnovne edukacije koju je prošao treba savladati i leksikon, aritmetiku i kaligrafiju, također ako odabere neku drugu vještinu i zanat treba savladati predmete koji su neophodni za tu vještinu ili zanat. Ibn Sīnā naglašava da mladić prilikom odabira zanata kojeg želi učiti mora uzeti u obzir svoju spremnost, nadarenost i mogućnosti s kojima raspolaže i lične sklonosti. Također on mora znati da se ljudi razlikuju u pogledu umne i tjelesne mogućnosti i individualnih karakteristika i ove individualne razlike se trebaju uzeti u obzir prilikom odabira vještine i zanata.

d)Zarada i zanimanje:

Kada mladić pomoću dopunskih obuka i specijalizacije u odabranom zanatu i vještini postane stručan do određene mjere, vrijeme je da počne misliti na zaradu u životu od svog rada. Ibn Sīnā navode dvije koristi od ovoga:

  1. a) Kada mladić okusi slast zarade i osiguranje potreba za svoj život posredstvom svoga zanata i vještine, neće ga napustiti na pola puta i nastojat će posredstvom obuke i vježbanja da postigne najveći stupanj stručnosti i specijalizacije u tom zanatu.
  2. b) Mladić se navikava stjecanju zarade i postaje neovisan i dostojanstven. S druge strane mladići koji gledaju u očeve ruke i koji žive od onog što im je otac stekao svojim trudom i radom, provode dane trošeći lahko stečeni imetak i ono što su naslijedili, odustaju od zarade, posla i rada i bivaju lišeni uljepšavanja ukrasima lijepog edeba.
  3. c) Ženidba i osnivanje porodice: Peti stupanj je ženidba i osnivanje neovisne porodice. Ibn Sīnā za ovaj stupanj ne navodi neku određenu godinu, ali je sigurno da ovaj stupanj nastupa onda kada osoba sa uspjehom prijeđe prethodna četiri stupnja: u pogledu morala i ponašanja treba se ukrasiti pohvaljenim svojstvima i navikama, u pogledu ekonomije, zarade, zanimanja, također i pogledu razuma, inteligencije i znanja treba postići neophodne sposobnosti za vođenje žene i djece.

Odlike odgajatelja

Ibn Sīnā smatra da svako ne može podučavati i odgajati, tako da učitelj i odgajatelj trebaju posjedovati brojna svojstva i odlike:

  1. a) Individualni moral: Odgajatelj treba posjedovati lijepe osobine i biti daleko od poročnosti. On treba biti staložen i strpljiv, dalek od lahkoumnosti, muževan i čiste duše. Posigurno osoba koja je lišena pohvaljenog morala i svojstava ne može njegovati ovakvog morala kod djece. Stoga, Ibn Sīnā u Tadābīru-l-manāzilu prije nego se upustio u raspravu o odgoju, vođenju žene, djece i sluga i unutrašnjem i vanjskom upravljanju, govori o odgoju i vođenju duše i naglašava da je prva stvar u vođenju i upravljanju oko koje se treba čovjek zabaviti ustvari njegova duša. Samo ovo pitanje je obavještenje o dužnosti učitelja, koji prije odgoja i podučavanja drugih treba svoju dušu ukrasiti lijepim moralom i očistiti od poroka.
  2. b) Društveni moral: Odgajatelj ne smije se zadovoljiti pohvaljenim individualnim moralom, već i u odnosima sa drugima treba posjedovati pohvaljen moral. On se treba družiti sa velikanima i treba biti obaviješten o njihovom ponašanju, kakvoći življenja, također treba biti obaviješten o moralu i ponašanju ostalih članova društva. Učitelj treba poznavati manire objedovanja, govora i ophođenja sa drugima. Možda Ibn Sīnā na ovaj način želi reći da je odgajateljeva dužnost pripremanje djeteta za budući društveni život i uvježbavanje djeteta na osnovu navika i tradicije društva.
  3. c) Stručnost u edukaciji i odgoju: Odgajatelj i učitelj trebaju u potpunosti poznavati svoj posao i biti svjesni i pronicljivi u odgoju duša. On treba biti stručan u prenošenju znanja i podučavanju djeteta slovima.
  4. d) Otkrivanje nadarenosti i sklonosti učenika: Učitelj treba poznavati individualne razlike djece i učenika. On treba biti upoznat sa njihovim sklonostima prema određenoj nauci ili vještini. Također on treba znati na kojem polju učenik iskazuje nadarenost i spremnost i za koju nauku i vještinu raspolaže sa mogućnostima i neophodnim sredstvima.

Klasifikacija nauka

Ibn Sīnā se na nekoliko mjesta bavio i klasifikacijom nauka. U poslanici ‘Uyūnulh ikmah iznosi klasifikaciju koja liči na Aristotelovu klasifikaciju, ipak u knjizi Man t iqi-l-mashriqiyyīn on nauke klasificira na drugi način.  Ibn Sīnā na početku fizike ‘Uyūnu-lh ikmah a, definira mudrost i dijeli na praktičnu i spekulativnu mudrost, dalje praktičnu i spekulativnu mudrost dijeli na tri vrste.   Praktična mudrost se dijeli na: građanska mudrost, mudrost domaćinstva i etičku mudrost. Korist građanske mudrosti je u poznavanju kakvoće saradnje koja postoji među jedinkama s ciljem osiguranja koristi tijela i opstanka čovjekove vrste, a korist od mudrosti domaćinstva je u poznavanju saradnje kojoj priliči da vlada među članovima jednog domaćinstva s ciljem uređivanja njihove dobrobiti. Ova suradnja se odvija između muža i žene, roditelja i djece, gospodara i roba.   Spekulativna mudrost se dijeli na: mudrost fizike, mudrost matematike i mudrost prvotne filozofije.   Mudrost fizike se odnosi na promjene i kretanja. Mudrost matematike se odnosi na stvar koju um (dhihn) može ogoliti od promjena, iako je egzistencija te stvari podložna promjenjivosti, metafizika (prvotna filozofija) je mudrost koja se odnosi na stvar koja je neovisna od promjena i promjene nikada ne mogu naći puta do nje, osim akcidentalno. Božanska filozofija koja jest spoznaja Božanstva (teologija) dio je metafizike.  Ibn Sīnā u Man t iqi-l-mashriqiyyīn nauku prvo dijeli na dva osnovna i općenita dijela:

  1. Nauke koje nisu uvijek aktualne, zapravo one jedno vrijeme budu aktualne da bi u nekim drugim vremenima izgubile svoju vrijednost ili u nekim periodima bivaju predmet zanemarivanja da bi se kasnije opet ukazala potreba za njima. 2. Nauke koji se jednako odnose prema svim dijelovima vječnosti (dahr) i svim vremenima i oslovljavanje ove skupine znanosti sa “mudrosti” je prikladnije.

Sam Ibn Sīnā je ove dvije skupine nauka imenovao, a neki prvu skupinu spominju pod nazivom partikularne nauke, a drugu skupinu pod nazivom univerzalne nauke.  Dalje Ibn Sīnā drugu skupinu nauka dijeli na dvije grupe:

  1. Pomoćne i sporedne nauke kao što su medicina i poljoprivreda;
  2. Osnovne nauke koja se dijele na: nauke koje su sredstvo njihovom tražitelju za stjecanje znanja o postojanju u svijetu i prije svijeta, nauke koje se bave stvarima postojećeg svijeta i onog što je prije njega i koje nisu sredstvo za stjecanje drugih nauka. Ibn Sīnā zadnju skupinu nauka dijeli na praktične i spekulativne nauke, dalje spekulativne nauke dijeli na četiri: fizika, matematika, teologija i univerzalna nauka, također i praktične nauke dijeli na četiri: etika, upravljanje domaćinstvom, upravljanje gradom i umijeće zakonodavstva. On “umijeće zakonodavstva” (sanā‘ti shāri‘h) ili vjerovjesništvo (nubuwwat) kao nužnu nauku dodaje na Aristotelove tri praktične nauke, i smatra da svaka saradnja bilo da je u domaćinstvu ili u gradu ima potrebu za dvije stvari: legitiman zakon i osoba koja će voditi brigu o očuvanju i provođenju tog zakona. Jedna osoba ne može biti i čuvar zakona i provoditi zakon i u gradu i u domaćinstvima, već grad zahtijeva posebnog upravnika. Također i svaki dom traži svoga posebnog upravitelja. Stoga je umjesno da se upravljanje kućom i upravljanje gradom razdvoji jedno od drugog. Ipak ovo pravilo se ne može primijeniti na zakonodavca, jer on mora u svim poslovima i dom i grad oboje uzimati u obzir i zakonodavac grada ne može biti niko drugi osim zakonodavca za domaćinstvo. Bilo koji razuman čovjek ne može biti zakonodavac, zapravo zakonodavca određuje Bog i niko osim vjerovjesnika nije dostojan tog posla. Prema tome, umijeće zakonodavstva se mora promatrati kao neovisna i odvojena nauka. Ibn Sīnā u svojoj poslanici pod naslovom “Aqsāmu-l-‘ulūmu-l-‘aqliyyah” pored podjele mudrosti na dva dijela, na spekulativnu i praktičnu i pojašnjenja podjele svake od njih, za svaku od njih spominje druge osnovne dijelove i grane. Naprimjer mudrost matematike, koja je sama dio spekulativne mudrosti, dijeli se na četiri nauke: numerologija, geometrija, astronomija i muzika i nakon njihovog definiranja, svaku od njih dijeli na njihove grane. Tako geometriju raščlanjuje na četiri nauke.

Bibliografija

Djela Ibn Sinaa

  1. Al-Ishārāt wa-t-tanbīhāt; komentar Khāje Nasīruddīna Tūsīja, 3 toma, drugo izdanje, Teheran, Daftari nashru-l-kitāb, 1403. hidž. lun. g.
  2. Tahqīqu-l-insān; rukopis, Mashhad: Kitābkhānai āstāni qudsi Radāvi, broj 5930.
  3. Tadābīru-l-manāzil awi-s-siyāsatu-l-ahliyyah; priredio Ja‘far Naqqadi, Bagdad, Majallatu-l-murshid, 1347. hidž. lun./ 1929. g.
  4. Tis‘ rasā’il fi-lh ikmati wat t abī‘iyyāt; Kairo. 1316 hidž. lun. /1908. g. Pojašnjenje: ova knjiga se sastoji od devet poslanica: 1. Risālatu fi-lh udūd, 2. Risālatu fi-l-aqsāmu-l-‘ulūmu-l-‘aqliyyah, 3. Risālatu fī ithbātu-n-nubuwwah, 4. Risālatu-l-fīrūziyyah, 5. Fit t abī‘iyyāt min ‘uyūnu-lh ikmah, 6. Fi-l-Ajrāmu-l-‘ulwiyyah, 7. Fi-l-Quwwa-l-insāniyyatu wa idrākātuhā, 8. Fi-l-‘ahd, 9. Fī ‘ilmu-l-akhlāq.
  5. At-Ta‘līqāt; priredio, Abdurrahman Badawi, Teheran, Maktabu-l-a‘lamu-l-islāmiyyah, 1404. hidž. lun. g.
  6. Jāmi‘u-l-badāyi‘; Kairo, 1335. hidž. lun./1917 g. Pojašnjenje: ovaj zbornik sadržava sedam poslanica Ibn Sīnāa: 1. Risāla’ H ayy ibni ya q z ān, 2. Risālatut t ayr, 3. Risālatu fī māhiyyatu-l-‘ashq, 4. Risālatu fī māhiyyatu-ss alāt, 5. Risālatu fi-l-qadar, 6. Risālatu fī ma‘na-z-ziyārah,
  7. Shar h i sūratu-l-ikhlā s . 7. Dānishnāma’ ‘Alāi, Ilahiyyāt; priredio Muhammed Muin, Teheran, 1331. hidž. lun. g.
  8. Risālatu i dh awiyyatu fī amri-l-ma‘ād; priredio Sulejman Dunja, Kairo, 1954. g.
  9. Risālatu fi-l-akhlāq; rukopis, Mashhad, Kitābkhanei āstāni qudsi Radawi, broj 6013.
  10. Risālatu fī ma‘rifatu-n-nafsu-n-nā t iqa wa a h wālihā; Kairo, 1934. g.
  11. Rasa’il; Qom, Bidar, 1400 hidž. lun. g. Pojašnjenje: ovaj zbornik radova sadržava 23 poslanice Ibn Sīnāa: 1. ‘Uyūnu-lh ik mah, 2. AlH udūd, 3. H ayy ibni yaq z ān, 4. Hadiyyatu-r-ra’īs li-l-amīr fi-l-quwwa-n-nafsāniyyah, 5. Al-Fi‘l wa-l-Infi‘āl, 6. Asbābu-r-ra‘d, 7. Sirru-l-qadar, 8. Al-‘Arshiyyah, 9. As-Sa‘ādatu wa dhikru-lh ujaju ‘alā jawhariyyatu-n-nafs, 10. AlH aththa ‘ala-d-dhikr, 11. Al-Mūsīqi, 12, Māhiyyatus s alāt, 13. Tafsīri Sūra Taw h īd, 14. Tafsīri Sūra Falaq, 15. Tafsīri Sūra-n-Nās, 16. Sababi Ijābatu-d-du‘ā’ wa kayfiyyatu-z-ziyārah, 17. Ash-Shifā min khawfu-l-mawt, 18. Al-Qadā wa-l-qadar, 19. ‘Ashq, 20. A t T ayr, 21. Al-Ujūbatu ‘an Masā’ili abū-r-Rayhānu-l-Bīrūni, 22. ‘Illati Qiyāmu-l-ar d wasa t u-s-sama’, 23. As’ulatu ba‘ d i-l-afā d il ilā ‘ulamā’ Madīnati-s-salām.
  12. Rasā’ili Ibn Sīnā; priredio Hilmi Zija Olgun, Istanbul, 1953. g.
  13. Shifā, T abī‘iyyāt wa Ilahiyyāt; Qom, Maktabatu-l-Mar‘shiyyi Najafi, 1404. hidž lun. g.
  14. Fay d u-l-Ilahi; rukopis, Mashhad, Kitābkhāna’ āstāni qudsi Radawi; broj 5907.
  15. Al-Qānūn fit t ib; 3 toma, Beirut, Dāru Sādir, bez datuma.
  16. Al-Mabda’ wa-l-ma‘ād; priredio Abdullah Nurani, Teheran, 1363. g.
  17. Majmū‘tu Rasā’ili Sheykhu-r-ra’īs; Abdullah bin Ahmedi Alawi, Haydarabad, 1354. hidž. lun./ 1935 g.
  18. Al-Madhhabu-t-tarbawi ‘inda Ibn Sīnā; priređivač i koautor, Abdulemir Z. Shamsuddin; prvo izdanje, Beirut, Ash-Shirkatu-l-‘ālamiyyatu li-l-kitāb, 1988. g. Pojašnjenje: ova knjiga sadržava 22 poslanice Ibn Sīnāa: 1. Fī Siyāsati-l-manziliyyah, 2. Fī Aqsāmu-l-‘ulūmu-l-‘aqliyyah, 3. Risālatu-l-arzāq, 4. Maqālatu fī tadbīri manzili-l-askar, 5. Fī Fa d āyili-sh-sharāb wa siyāsatu-l-badan, 6. Risālatu fī tadbīri-l-musāfir, 7. Maqālatu tadhakkuru nasāi h u-lh ukamā’i li-l-Iskandar, 8. Risālatu fī ithbātu-n-nubuwwat, 9. Risālatu fī ta’wili-l-a h lām, 10. Fa s lu khāss fī anwā‘i-r-ru’āsātu-l-khi t āb, 11. Risālatu-l-birru wa-l-ithm, 12. Fī ‘Ilmu-l-akhlāq, 13. Risālatu fi-l-mawt, 14. Risālatu fī māhiyyatu-lh uzn, 15, Risālatu ila-sh-Sheykh Sa‘īd bin abi-l-Khayr, 16. Fī tazkiyyatu-n-nafs (Risālatu fi-d-du‘ā’), 17. Kalām fi-l-mawāi z , 18. Risālatu ilā ’ala Sa‘īd,
  19. Risālatu ilā ‘Alāuddīn Kākuwayh,
  20. Risālatu fī bayanu-l-mu‘jizāt wa-l-karāmāt wa-l-‘ajāyib,
  21. Risālatu fi-l-‘uqūl.
  22. Risālatu fi-l-‘ahd. 19. Marāqiyi-l-wujūd; rukopis, Mashhad, Kitābkhānai āstān qudsi Radawi, broj 18442. 20. Mantiqi-l-mashriqijjīn; Qom, Maktabatu-l-Mar‘shi Najafi,1405. hidž lun. g. 21. An-Najāt; Teheran, Murtadawi, 1364. g.

 

 

About the author

nihad